Dan sjećanja na žrtve holokausta i u Hrvatskoj obilježava se
svake godine uz dužni pijetet, protokolarno uredno na gotovo svim
razinama s pokojom šabloniziranom prigodnom rečenicom
profesionalnih političara o tome kako “se žrtve nijednog bezumlja
ne smiju zaboraviti” ili “kako moramo učiti iz gorkih iskustava
povijesti, da se nikad cviše ne ponove u budućnosti”… I sve se
svede na kratku novinsku vijest koja potraje do drugog jutra i
nekog drugog sjećanja. Ove godine izuzetak, evo ima već deset
dana kako u Hrvatskoj odzvanja priča o žrtvama Holokausta iz
sasvim konkretnog razloga; sposobnosti srpske diplomacije da na
obljetnicu dana oslobađanja logoraša Auschwitza od strane Crvene
armije organiziraju u sjedištu UN-a izložbu “Jasenovac – pravo na
nezaborav”.
Motivi postavljanja ovakve izložbe srpske diplomacije su, dakako,
upitni, činjenica da je izložbu otvorio Ivica Dačić, desna ruka
arhitekta genocida na području bivše Jugoslavije Slobodana
Miloševića je gotovo groteskna. Nadalje, ova “povijesna lekcija”
dolazi iz države iz koje je pod kolaboracionističkom vlašću
Milana Nedića objavljeno da je “judenfrei” prije Berlina ili
Beča. Iako su srbijanski Židovi uglavnom deportirani u logore
smrti izvan Srbije, ubijani su i u logoru na Banjici, u
neposrednom susjedstvu prestižne beogradske četvrti Dedinje, a u
hvatanju Židova sudjelovala je i Nedićeva policija… Aktualne
srbijanske vlasti (ništa manje od onih prije), vole prvo mesti u
tuđem dvorištu, u to nema sumnje. Ali, je li sve to uopće bitno?
Ovaj put su svijetu nametnuli temu koja će Srbiji donijeti još
malo pozitivne reklame u stvaranju percepcije da Srbija može biti
ovakva ili onakva, ali je njen antifašizam neprijeporan. Upravo
suprotno radi hrvatska diplomacija i u slučaju izložbe u UN-u
čini fatalnu grešku u koracima; šalje prosvjedna notu o
neprihvatljivosti nekih navoda na izložbi koji su predočeni kao
fakti. Uz malo tendencioznosti tumačenja (opet podgrijanih uz
pomoć sposobnosti srbijanske diplomacije), pred svijetom opet
izgledamo kao netko tko želi zataškati mračne dijelove svoje
prošlosti. Da je pameti, sami bi organizirali izložbu u UN-u na
temu Jasenovca na dan sjećanja na žrtve Holokausta i tako ativno
radili na “bildanju” ugleda u svijetu. Ugled se ne stječe tako da
govorimo u svijetu da Srbija nema kredibilitet da govori o
Jasenovcu kao što to čini aktualna ministrica vanjskih poslova,
to je ponašanje malog djeteta, a ne diplomatska zrelost. Naime,
na kraju dana, potpuno je svejedno tko je organizirao izložbu i s
kojim motivima; za nas same važno je jesmo li se na ispravan
način suočili s vlastitom prošlošću i ograđujemo li se bezuvjetno
od zla što su naši preci “u ime Hrvatske” ili “u ime naroda”
činili.
Da bi se približili odgovoru na ova teška pitanja, umjesto
argumentacije za ili protiv poslužit ćemo se s dvije ilustracije,
jedna je inozemna, a druga tu naša lokalna, karlovačka.
Ilustracija prva. Najmlađi premijer u Europi, kancelar Austrije
Sebastian Kurz vodi vjerojatno najdesniju vladu na sjevernoj
hemisferi, konzervativnu i netolerantnu prema imigrantima, ali
kad na dnevni red dođe koketiranje s nacizmom zauzima stav nulte
tolerancije. Naime, nakon što je otkriveno da je jedan od
kandidata za državno vijeće iz redova koalicijske Slobodarske
stranke u studentskom dobu sudjelovao u radu bratstva koje je
koristilo pjesmaricu u kojoj su se mogli pronaći i stihovi
“pojačajte plin, vi stari Nijemci, dostići ćete sedam milijuna”,
vođa najdesnije europske vlade na Twitteru nedvosmisleno je
poručio: “ne smije postojati tolerancija prema antisemitizmu i
rasizmu, niti se smije uzdizati nacistička tiranija”.
A sad ovu izjavu usporedimo s izjavama Plenkovića i Kolinde
danas, Karamarka jučer, primjerice o urlanju “za dom spremni” na
stadionima ili na pokušaje da se s istom ustaškom parolom
pokušava postaviti spomenik u samom Jasenovcu. Kurzov način je
odraz državničkog ponašanja, a ovih naših tek protokolarna
ispraznost, dodvoravanje polupismenoj glasačkoj publici i
politikantstvo s primjesom cinizma, posebno u lakoći izgovaranje
trivijalnog poopćavanja kroz popularnu floskulu “osuđujemo svaki
totalitarizam”. Kad ste – kao u slučaju Kurza – suočeni s tim da
je netko bio u ekipi koja ima pjesmaricu koja se oslanja na naci
“postignuća” onda ne osuđujete Staljina, Pol Pota, Mussolinija,
apartheid, Tita ili koga već, već stvari nazivate pravim imenom.
To kod nas izostaje, zato smo tako podijeljeni iznutra i zato se
na nas izvana gleda s podozrivošću.
Ilustracija druga. Gradonačelnik Mandić ove je godine, kao i
njegovi prethodnici prije njega, odao počast žrtvama Holokausta
što je postala jedna lijepa tradicija. Ali…Po popisu
stanovništva u Karlovcu danas živi samo pet pripadnika židovskog
naroda, pa više nema tko brinuti o njihovom bogatom karlovačkom
nasljeđu ako to ne činimo mi sami, Hrvati. A što mi Karlovčani
činimo u znak sjećanja na zajednicu koju je ustaška vlast
doslovno zatukla u 2. svjetskom ratu? Hvalimo li se danas da je
Karlovac bio najtolerantniji grad po pitanju naseljavanja Židova
krajem 18. stoljeća i da ga je to između ostalog učinilo jakim
gospodarskim i kulturnim središtem? Sjećamo li se danas obitelji
Reich, Kramer, Reiner, Isidora Grossa i što su sve napravili za
naš grad… Uče li nam djeca u školi tko je bio Tibor Heksch,
kako je živio za Karlovac i kako su ga samo zbog krivih krvnih
zrnaca skratili za glavu? Koliko ulica u Karlovcu nosi imena
karlovačkih Židova? Na kraju krajeva, Karlovac se može pohvaliti
kuriozumom da je prvo odlikovanje pravednika među narodima koje
dodjeljuje država Izrael pripadnicima drugih naroda u Hrvatskoj
1965. dobio upravo rođeni Karlovčanin Pavao Horvat. Hvalimo se
time? Ne da se ne hvalimo, priču o hoteljeru koji je u Karlovcu
skrivao Židove i švercao ih na teritorij pod vlašću Talijana koji
nisu ubijali Židove, jedva da je moguće pronaći, a za tog čovjeka
koji je i sam završio u logoru Dachau (i preživio), i u samom
Karlovcu čuli su tek rijetki.
Čujemo da je Ministarstvo kulture napokon odvojilo novac za
uređenje devastirane mrtvačnice na ulazu na Židovsko groblje.
Sjajno, samo zar u jednom gradu kao što je Karlovac u kojem se
već dva i pol desetljeća javni novac troši na sve i svašta i
zloporabljuje u privatne svrhe, nije bilo mjesta za stavku da se
uredi simbol, odnosno rijetki očiti fizički trag postojanja jedne
važne zajednice. Sve ove nabrojane sitnice sugeriraju odgovor na
gore postavljeno pitanje odnosimo li se na ispravan način prema
prošlosti i poznajemo li je uopće. Teško se odlučiti što je gore,
svjesno manipulirati prošlošću jer tako utiremo put opasnom
revizionizmu ili je ne poznavati jer smo je u tom slučaju – u
skladu sa starom izrekom – osuđeni ponavljati.
