Lijepo je bilo vidjeti prošli tjedan gradonačelnika Mandića kako
djelatnicima gradske uprave koji na posao idu pješice ili
biciklom dijeli majice povodom Europskog tjedna mobilnosti.
Lijepo bi bilo da i više djelatnika motivira da budu zdraviji,
manje zagađuju i troše na benzin konkretnijim mjerama, makar i
simboličnom novčanom stimulacijom na plaću. Još bi bilo ljepše da
sam bude primjer drugima i izabere alternativni način putovanja
na posao od onog automobilom s obzirom da ima manje od kilometra
do svog ureda. U malo naprednijim i bogatijim demokracijama, kao
što je Nizozemska, premijer na audijenciju kod kralja ide na
biciklu, u slabo razvijenoj i siromašnoj Hrvatskoj zadnji
načelnik u zadnjoj općini od par stotina stanovnika misli da je u
redu voziti se u službenom autu na grbači poreznih obveznika.
Tu je Mandić još dobar, čujemo da zna otići pješice na posao ili
bar u svom autu, ali još pamtimo drastične negativne primjere
administracija prije njegove, kao svojevremene zamjenice
gradonačelnika Jelića Marine Kolaković kojoj nije bilo neugodno
da je vozač službenim vozilom (na raspolaganju 24 sata dnevno),
vozi na posao iako joj je stan udaljen 300 metara ili 4 minute
hoda od Gradske uprave. I nema pomoći kod takvog liječenja
osobnih kompleksa: u Hrvatskoj da bi pokazao da si “baja” na
vlasti, trebaš čekati da ti službeni vozač otvara vrata, u
Nizozemskoj si “faca” ako kod kralja odeš na biciklu. Nema ni
neke velike vajde što se gospođa Kolaković nakon jalovog mandata
vratila tamo gdje joj je i mjesto – u političku anonimnost. Jer,
neke se navike političara u nas ne mijenjaju, prije svega navika
nepodnošljive lakoće trošenja novca poreznih obveznika.
Ilustrirajmo to recentnim slučajem spina vodstva Karlovačke
županije, odnosno pokušajem da se javnom primopredajom dva nova
kombija vrijednosti 400 tisuća kuna za potrebe osnovnih škola,
zakamuflira kupovina novog automobila za župana po cijeni od 300
tisuća kuna.
Da ne bi bilo zabune, više je sporno trebaju li ovoj
administrativno nabujaloj državi Županije uopće, nego treba li
njenom prvom čovjeku – kad Županije već postoje – službeni
automobil. Ali, ako županu treba auto, a kupljeni auto nije neka
basnoslovno skupa limena zvijer već “autić” od samo 300-tinjak
tisuća kuna, zaista je na tom autu potrebna dodatna oprema u vidu
alu-felgi i grijanih sjedala, kožnih dakako? Vrag je u detaljima,
a ovi detalji ljudima koji više od pola mjeseca moraju raditi za
državu, a tek drugu polovicu za svoje plaće, idu beskrajno na
živce. Ali, to župan očito ne razumije, kao što neke stvari ne
razumije ni gradonačelnik Karlovca, pa dozvoljava, recimo, da
direktor “Mladosti” kupi službeni auto za sebe, a u isto vrijeme
skida stimulacije na plaću običnim šljakerima kojih je u toj
gradskoj firmi nakrcanoj raznim voditeljima najmanje. Zaista bi
voljeli bi čuti racionalno objašnjenje koji će vrag službeni auto
direktoru “Mladosti”. Ima takvih primjera napretek u javnom
sektoru u Karlovcu gdje većina šefića i šefova živi u krugu od 2
kilometra i posao im je takav da grad gotovo nikad ne moraju
napuštati u radno vrijeme.
Možda u ideji da nam karlovačka politička vodstva i direktori u
javnom sektoru idu alternativnim načinima na posao, pješice,
biciklom, javnim prijevozom…, postoji određena doza populizma,
ali ne možemo se sjetiti nijednog negativnog aspekta takve vrste
populizma. Prvo, narod uvijek gaji manje prijezira prema
političarima koji ne paraju nosom nebo, koji se ne ponašaju kao
feudalci. Drugo, takva vrsta populizma je dobra za imidž i
općenito atmosferu u jednoj sredini.
Bojimo se da će proći još mnogo tjedana mobilnosti prije negoli
se pojavi i prevlada generacija političara drugačijeg kova. Ipak
je lakše onima koji idu na posao biciklom ili pješice uručiti
majicu i stisnuti ruku jednom godišnje, a direktorima i
političkim čelnicima ostaviti službena vozila 24 sata na dan na
naš račun , nego promijeniti paradigmu. Što je dopušteno
Jupiteru, nije dopušteno volu. A moglo bi se uz malo odricanja i
drugačije. Vlastitim primjerom pokazati da se može kao u
spomenutoj Nizozemskoj, biti na vlasti i biti skroman, ne biti
“baja” nego “faca”.
