Kad se Karlovac 60-ih godina prošlog stoljeća počeo širiti preko
pruge Zagreb-Rijeka, mnogi su se pitali čemu raditi dvije ili tri
trake ceste u jednom smjeru između starog i novog Karlovca kad je
privatnih automobila bilo malo, čemu graditi onako veliku
bolnicu, nebodere preko deset katova, predimenzioniranu
knjižnicu, tržnicu, sud…, kad su tadašnje potrebe bile manje.
Odgovor je bio tada i danas vrlo jednostavan: političari su
zamišljali, a struka je planirala. Nije se razmišljalo
dnevno-politikantski kao danas, voluntaristički bez pokrića.
Radilo se planski za budućnost, ravnalo prema procjeni stručnjaka
iz tog vremena da će Karlovac na prelasku u novi milenij imati
oko sto tisuća stanovnika. Procjena je bila kriva, ali
zahvaljujući između ostalog i njoj, Karlovac i nakon pola
stoljeća nema nužde trošiti novac na gradnju mnogo toga iz
osnovne urbane infrastrukture i javnih objekata.
Vezano uz prije napisano, u sumrak prošlog političkog sustava
mnogima nije bilo jasno ni zašto Karlovac gradi ogroman dom za
umirovljenike kad u to vrijeme nije bilo potrebe, a niti interesa
jer su obiteljske veze i odnosi bili drugačiji no danas, gotovo
da je bilo sramota otići iz obiteljske kuće u dom. Na nedavnoj
proslavi 30-godišnjice rada doma za starije i nemoćne
ravnateljica je otkrila kako je dom u početku zjapio prazan, bilo
je 18 korisnika na kapacitet od 220 kreveta, dok je danas pun kao
šipak. Ono što nije napomenula je da neki od potencijalnih
korisnika čekaju i više od 10 godina na smještaj i da je na listi
reda čekanja još prije deset godina bilo 1.600 osoba! Drugim
riječima, idejni oci doma iz socijalizma su bili dalekovidni,
radili dom za budućnost, današnje vlasti nisu u stanju odgovoriti
ni na izazove sadašnjosti. Sve se već dugo vremena svodi na
prazne riječi i obećanja, potrebe su eksponencijalno narasle, a
dom je i dalje velik kao i prije 30 godina. Najbolje tu situaciju
ilustrira citat star dvije godine s web stranice doma iz doba
tadašnje ravnateljice, a sadašnje ministrice socijale Nada
Murganić: “S obzirom da je velik broj podnositelja zahtjeva, a da
se ovisno o kategoriji podnositelja zahtjeva smještaj na Dom može
čekati i nekoliko godina aktivno se razmišlja i o proširenju
kapaciteta Doma kako bi se zadovoljile potrebe smještaja.” Dom od
nedostatka kapaciteta puca po šavovima već 15 godina, svaki
trideseti Karlovčanin čeka na smještaj u njega, neki od njih i
preko deset godina, a o proširenju se “aktivno razmišlja”!?
Vrhunski doseg lokalne politike, nema što.
U red razočaranja kao posljedice “aktivnog razmišljanja” spada i
lažna nada da će Dom umirovljenika proširiti svoj kapacitet,
odnosno djelatnost na napuštenu vojnu ambulantu preko puta što
zjapi godinama prazna, a Ministarstvo obrane ne zna što bi s
njom. Potaknuti “aktivnim razmišljanjem” karlovačkih vlastodržaca
prepustili su zgradu, naša ministrica i naš župan zračili su
javno optimizmom po tom pitanju, najavljivali napad na EU
fondove, na državna sredstva, sve kako bi karlovački dom
umirovljenika dobio depadansu za zahtjevniji smještaj starijih
osoba s Alzheimerovom bolešću. Bilo je, doduše, za pitati se
zašto ići u takav projekt nadgradnje, kad domu kronično nedostaje
onog osnovnog, jednostavnog smještaja za zdrave umirovljenike, no
ostavili smo mogućnost da naši političari ponekad zaista
razmišljaju i daleko unaprijed. Ali avaj, ispostavilo se nedavno
da je riječ o tek jednom u nizu političarskih lupetanja bez
uporišta u stvarnosti. Od ideje se nije odustalo zbog
nepredviđenih okolnosti, kolapsa EU fondova ili okretanja leđa
države toj ideji. I ministrica i župan su prije dvije godine –
prije negoli su javno kao gotovu stvar najavljivali skoro
proširenje doma – zaboravili na najosnovnije; pitati struku
koliko bi to sve koštalo. Nevjerojatno, ali istinito, tek na
kraju su doznali da bi cijena po korisniku mjesečno iznosila 9
tisuća kuna, što im je bio dovoljan razlog da odustanu od svega.
Nisu to mogli struku na početku priupitati za procjenu i lišiti
sebe i svih nas gubljenja vremena. Dapače, očito nije bilo ni
plana “B”, recimo da umjesto skupog smještaja oboljelih od
Alzheimera, bivšu ambulantu preurede u jeftiniji dodatni smještaj
za “zdrave” umirovljenike što je zapravo imperativ s obzirom na
veliki pritisak potencijalnih korisnika.
Ovako je ispalo diletantski, župan Jelić i ministrica Murganić se
mogu vratiti u uobičajeni mod “aktivnog razmišljanja” bez
posljedica po njih same. Gubitnici su opet obični ljudi, u ovom
slučaju svaki trideseti Karlovčanin koji se nalazi na listi
čekanja za smještaj u dom.
Nema sumnje, župan bi imao što naučiti od svojih davnih
političkih prethodnika, vizionara i graditelja Karlovca. Oni su
znali prvo skočiti pa reći hop, on unatoč svoj svojoj
blagoglagoljivoj retorici u opravdanju neuspjeha, prečesto
izgleda kao protagonist jedne druge narodne mudrosti. Što je babi
milo to joj se i snilo.