“Zašto doživljavate politiku kao nešto negativno? Ja je
doživljavam kao služenje narodu i alat da bude bolja, pa onda i
da građanima bude bolje.”
Ovo nevjerojatno retoričko protupitanje postavio je novopečeni
direktor gradske tvrtke Radio Karlovac Matija Perković u svom
prekjučerašnjem debiju za nacionalne medije, u intervjuu za N1,
povodom vlastite odluke da u lokalni medij instalira za stalno,
na grbaču poreznih obveznika dvoje novinarskih početnika čija je
glavna referenca članstvo u HDZ-u. S obzirom koliko je
kontradiktornosti, oksimorona i uvreda struci u koju je pao s
Marsa isključivo zahvaljujući političkoj podobnosti, izrekao u
nekoliko kartica teksta, i s PR stanovišta, sa stanovišta
političke pristojnosti, pa i mentalne higijene, bolje da je
prešutio aferu koju je pokušao prikazati kao nešto normalno,
dapače, kao poželjnu poslovnu praksu u javnim poslovima. Ovako je
u pokušaju branjenja neobranjivog samo uvrijedio inteligenciju
svakoga tko iole ima ikakve veze s medijima i novinarstvom.
Napisano je prije na ovom mjestu da je Matija Perković u ovom
slučaju “kriv” utoliko što je u svojoj ambicioznosti i
nerespektiranja reda stvari, uopće pomislio da ima reference da
bude direktor lokalne medijske kuće. Pravi krivac koji nameće
diletantizam i voluntarizam kao modus operandi u ovom
stagnirajućem gradu je onaj tko je amenovao ovo imenovanje. Jelić
ili Mandić. Ne znamo. Nije ni važno.
Istini za volju, to nije bilo ni prvo ni zadnje političko
imenovanje kontra logike i struke u mediju pod kontrolom
karlovačke politike. I za HDZ-a i za SDP-a imenovani su razni
Stavljenići, Obajdini, Pribanići koji su s medijima imali veze
kao guska sa sijenom, ali su imali ispravnu stranačku knjižicu.
Perković je samo šlag na toj četvrtstoljetnoj gnjiloj torti. Ali,
većina njih se bar pokrila ušima i čekala da im mandat prođe u
tišini. Perković verbalno ratuje, docira, vuče za jezik i
uvjerava nas da je u pravu u onome o čemu zna malo ili ništa, kao
da smo svi mi ostali malo priglupi i ne shvaćamo u čemu je stvar.
I zato zaslužuje adekvatan odgovor, za početak na svoje cinično
pitanje zašto politiku doživljavamo kao nešto negativno.
Ne moramo se micati dalje od ovog slučaja, politiku nerežimski
novinari, a i svatko sprosječnim IQ-om doživljava negativno i
prezire, jer je samo u “politici” o kojoj Perković govori moguće
da netko s nula dana iskustva u medijima, blagajnik u
“Inkasatoru”, voditelj pizzerije, s diplomom iz Travnika postaje
direktor medijske kuće u konkurenciji s četiri kompetentnija
kandidata. U drugom svemiru, onom tržišnom, Perković ne bi imao
nikakve šanse. Tamo, naime, stranačka knjižica nije na popisu
relevantnih referenci.
No kao što rekosmo, riječ je o političkom imenovanju i da je iza
njega uslijedilo popunjavanje kadrovske križaljke na osnovu
stručnosti, Perković danas ne bi po drugi put u svom životu u
negativnom kontekstu bio blizu naslovnica nacionalnih novina.
Dakle, imenovati zamjenikom urednika jednog medija nekoga tko
nikad nije radio u novinama/na radiju također je moguće samo u
politici. To je kao da u svojoj pizzeriji Perković kao glavnog
kuhara zaposli inženjera strojarstva koji mu prije toga prizna da
zna speći jedino jaje na oko, ali je zato mladi lav koji će
poginuti da nešto nauči u služenju njegovoj kuhinji – da
parafraziramo jednu od praznih Perkovićevih floskula u razgovoru
za N1. Ne, još je gore, spomenuti inženjer zna speći jaje,
novoimenovana zamjenica urednika nikad u životu nije napisala ni
novinsku vijest! A kamoli prošla uobičajene stepenice s kojom se
upoznaje struktura jedne medijske kuće, peče zanat i stječe
iskustvo nužno za biti urednikom. Dakako, Perković u svom lokalu
neće nikad zaposliti diletanta jer bi mu to otjeralo goste.
Politika o kojoj govori je nešto drugo, to je prćija, tu je sve
moguće, plaće iz novca poreznih obveznika će kapati ma kakvu
kadrovsku glupost napravili.
Kaže Perković da su nova zapošljavanja u lokalnoj medijskoj kući
zapravo izraz nužnosti, jer je po njegovim tvrdnjama, nakon
razgovora s kompetentnim karlovačkim novinarskim imenima u
Karlovcu i Zagrebu, shvatio da nitko neće doći raditi za malu
plaću koju Radio Karlovac može ponuditi. E pa, potpisnik ovih
redova poznaje barem četiri vrlo kvalitetna karlovačka novinara s
debelim iskustvom u zahtjevnim uredničkim poslovima, koji su
danas ili bez posla ili životare po portalima, i u Perkovićevom
svijetu “mala plaća” bi im zapravo bila astronomska suma. Nećemo
o imenima, nema smisla secirati javno nečiju egzistencijalnu
muku, reći ćemo samo da su neki od tih ljudi bili Perkovićevi
protukandidati na natječaju za direktora gradske tvrtke Radio
Karlovac.
Uglavnom, Perković “spina” i trese iz rukava političke floskule
nepodnošljivom lakoćom. Što god rekao, zaposlio je novinarku i
urednicu upravo onako kako su karlovački šefovi HDZ-a zaposlili
njega, po liniji političke podobnosti kao osnovnom kriteriju. Sad
je malo jasnije zašto ljudi izvan politike politiku doživljavaju
negativno?
