“Iz vojarne Luščić u idućih nekoliko godina vojska će se povući,
a do tada će se pripremiti sporazum između MORH-a, Županije i
Grada o međusobnim pravima i obvezama, kao i potrebna
dokumentacija od prostornog plana nadalje, pa će se tako, moći
početi graditi kad vojska iseli, a na nekim dijelovima tog
prostora možda i prije. Vojarna Luščić u dugoročnom planu nije
perspektivna za HV, a uređenjem u Slunju stvorit će se uvjeti za
preseljenje svega što je u njoj. U iduće dvije, najduže tri
godine taj proces bi trebao biti završen. No, danas smo
dogovorili da praktično odmah krećemo u dogovore o budućnosti tog
područja. Grad je dobio “zeleno svjetlo” da krene s projektima,
dokumentacijom, pa da i sklopimo sporazum o budućoj namjeni te
vojarne. Jedan od naših uvjeta će biti da se kroz uređenje i
gradnju stambenih prostora riješe i stanovi potrebni za HV”.
Ovo u riječi pokojnog Branka Vukelića od prije ravno 9 godina, u
vrijeme kad je bio ministar obrane u čijem je “portfelju” bio i
Luščić, a Damir Jelić novopečeni gradonačelnik koji je devet
godina kasnije napokon ostvario tu karlovačku želju – da Grad
dobije nazad vojarnu Luščić od države kojoj se živo fućkalo što
vojarna rapidno propada nakon odlaska vojske, što lopovi iz nje
iznose sve što se odnijeti dade i što atmosferilije i vegetacija
čine svoje. Ali, ako se pozorno čita Vukelićeva izjava, proces
prelaska vojarne u ruke Grada Karlovca imao je zacrtan hodogram,
koji kao što se može i vidjeti nije ispoštovan ni u jednoj točki,
osim u činjenici da je vojska napustila vojarnu. Ni od strane
države, ni od strane grada. U međuvremenu Grad je periodički
“davio” ured za upravljanje državnom imovinom koji je preuzeo
vojarnu kako bi bilo dobro da se vojarna prepusti Gradu, ako
ništa, iz sanitarnih razloga, da u središtu grada nemamo leglo
štakora. No, iza te ad hoc brige, zapravo se nije krio nikakav
ozbiljan plan.
Kao i u slučaju obnove Radićeve i Zvijezde i drugih krupnih
zahvata za koje je potrebna vizija i hrabrost, svjetska kriza na
koju je svijet već zaboravio, a mi ćemo se vaditi na nju valjda
još 20 godina, gradonačelniku Jeliću je sjajan izgovor da se ni
ne planira, a kamoli da dođe do faze obnove, odnosno izgradnje.
Sad je Grad dobio vojarnu, ne u vlasništvo, nego na čuvanje, ali
po kojem planu bi trebalo poduzeti sljedeće korake kad u dugih 9
godina nismo uspjeli smisliti što bi mi zapravo s tom ogromnom
parcelom i to nismo ucrtali u dokument od kojeg sve počinje i
gdje sve završava – generalni urbanistički plan. I za to
gradonačelnik ima objašnjenje koje se nedavno moglo pročitati u
lokalnim novinama. Vizija po njegovim riječima i dalje postoji,
ali nije dosad unesena u GUP jer se, citiramo, “bojimo da na taj
način ne zaštopamo ulazak privatnog kapitala u priču.” Dakle, još
jedan zgodan izgovor za nečinjenje. Ali i napola skandalozno
odricanje “suvereniteta” političke vlasti da odredi okvir što je
to društveni interes na području kojim upravlja i da se
eventualni privatni interes prilagodi i u njega uklopi, mi
forsiramo suprotno, podređujemo se kapitalu i tamo gdje nam nije
sila. S tim na umu, prilično je neukusno pozivati građane da u
ime “društvenog interesa” pljunu u ruke, uhvate se krampa, lopate
i tački i bace se na uređenje vojarne u Luščiću.
Naime, to podsjeća na socijalističke radne akcije kad je sve
zaista bilo naše i zaista se gradilo za sve pa je i imalo smisla,
danas ispada da građani uređuju prostor za koji se čeka da,
citiramo opet gradonačelnika, “privatni kapital uđe u priču”.
Uostalom, građani danas plaćaju preskupe poreze, prireze, PDV,
gomilu parafiskalnih nameta da bi ih gradski i državni aparat
imao (moralno) pravo pozivati na novovjeke omladinske radne
akcije.
Da sumiramo. Grad Karlovac s preko 200 milijuna kuna godišnjeg
proračuna, godinama se “gomba” s par zgrada u svom vlasništvu u
starom dijelu grada i kontra “bombona” koji ispadaju iz usta
političara, realnost je tužna i neoboriva – svjedočimo samo
njihovom dugogodišnjem propadanju. Kad ne mogu riješiti tako
sitne komunalne probleme, iluzorno je i pomisliti da će lokalni
političari, plavi ili crveni, svejedno je, učiniti s vojarnom
Luščić išta osim prodaje magle. U našoj demokraciji sve ima
kratki rok trajanja i sve je podređeno predizbornom laganju. Tako
je zgodna okolnost za vlast što je država baš sad u godini
lokalnih izbora “prepustila” Gradu vojarnu Luščić. To se već može
prikazati kao uspjeh, pa je onda i jednokratno čišćenje uz pomoć
naivnih građana uspjeh koji bi mogli honorirati jednako naivni
birači. To je bit bavljenja politikom u nas, stvoriti
kratkotrajni privid da se nešto dobro događa. Koga briga što će
biti poslije izbora. Iako bi rado izgubili tu okladu, kladili bi
se na sigurno na osnovu iskustva da se poslije izbora s vojarnom
neće dogoditi ništa. Zarastat će u trnje, u njoj će stasati
nesmetano nove generacije štakora. Do novih izbora. Onda će se
opet, karikirano, malo počistiti. Sve u vječitom očekivanju “da
privatni kapital uđe u priču”.
