Kontradiktorno, ali istinito, što je formalno više demokracije u
strankama, to je zapravo sadržajno ima sve manje. Tako je
pomodnost zvana “jedan član, jedan glas” kao garancija neposredne
demokracije zapravo prerasla u kamuflažu činjenice da je zapravo
riječ o “šalabahter” demokraciji, teledirigiranim izborima u
kojima se usmenim sugestijama ili na papirićima sa spiskovima
provodi volja vodstva ili stranačke skupine. I nema tu puno
izuzetaka u strankama, bez obzira na ideološku opredijeljenost.
Neke od njih ni ne fingiraju mogućnost izbora “falš”
protukandidatom onako radi reda: ističu da je jedan kandidat za
predsjednika odraz jedinstva i stamenosti stranke, a zapravo se
nesvjesno približavaju sjevernokorejskom modelu “voljenog vođe”.
U subotu je izabrano novo vodstvo karlovačkog HDZ-a, Damir Mandić
nije imao konkurenciju pa mu je produžetak mandata predsjednika
bio zagarantiran i rizik za neizbor ravan nuli unatoč tajnom
glasovanju. Prema onom što se može čuti iz HDZ-a i onom što bi
bilo logično, Mandić će biti i HDZ-ov kandidat za gradonačelnika.
Hoće li i postati nasljednik Damira Jelića, trenutnog prvog
čovjeka grada koji je već neko vrijeme po stranačkom poslu na
svojevrsnoj posudbi u Zagrebu, to je već malo složenije pitanje.
Mandić je objektivno slabiji kandidat od Jelića, stvari se na
državnoj razini kompliciraju s tendencijom da budu još
kompliciranije, što neće ići na ruku HDZ-ovim kandidatima na
terenu, a možda i SDP dođe k pameti, suzbije vatromete taštine
ambicioznih čelnika bez objektivnog pokrića i napokon ponudi
kandidata koji bi zaista i mogao dobiti izbore u Karlovcu.
O tome još ima vremena raspredati, od očekivane potvrde Mandića
mnogo su zanimljiviji i znakovitiji rezultati izbora za članove
Gradskog odbora HDZ-a. Dapače, neki rezultati te “šalabahter”
demokracije su i evidentno nelogični. Kandidata je bilo 30, a
biralo se 20 članova. Među tih 20 ima apsolutnih anonimusa
karlovačkoj javnosti, a među deset onih što nisu zadobili
povjerenje članova su neka zvučna imena karlovačkog HDZ-a.
Posebno bode u oči ime Mire Škrgatića. Na stranu stara slava i
činjenica da je ne tako davno bio gradonačelnik, ali koja je
logika uskrate povjerenja trenutno najviše pozicioniranom
karlovačkom HDZ-ovcu u izvršnoj državnoj vlasti? Pogotovo kad se
zna da među izabranim kandidatima ima i sasvim prosječnih
stranačkih juniora. Zapravo, kako je moguće u ovoj konkurenciji
ne izabrati zamjenika ministra prometa, čovjeka koji može i od
kojeg se očekuje da bude glavna poluga bržeg rješavanja
karlovačkih prometnih problema? Ne moramo dalje od kroničnog
zastoja gradnje “gradskog prstena”.
Poslije Škrgatića, iznenađuje i neizbor Ivana Mrzljaka i Stjepana
Turkovića, koji su doskora bili neka vrsta potpornih stupova
karlovačkog HDZ-a, pa i Željka Štajcera. Možda jest nelogično,
ali je s druge strane vrlo jednostavno objašnjivo, da ne kažemo
prozaično. Subotnja izborna skupština Gradskog odbora HDZ-a
izgleda kao zadnji obračun s pokojnim bivšim gradonačelnikom i
ministrom Brankom Vukelićem, odnosno kao konačno uklanjanje njemu
odanih kadrova koji na vrijeme nisu uskočili u drugi vlak.
Igranje politike se posebno okrutno obilo o glavu Stjepanu
Turkoviću. Taj vjerni Vukelićev kadar u odsutnom trenutku
Jelićevog prevrata u preuzimanju gradskog HDZ-a od Vukelića,
procijenio je da će politički preživjeti ako se prikloni Jeliću.
Bolji poznavatelji kažu da je upravo Turković bio jezičac na vagi
za Jelićevu pobjedu nad njegovim bivšim mentorom Vukelićem. I
preživio je Turković, ali nikad nije zadobio Jelićevu punu
naklonost što je razumljivo jer je za očekivati da onome tko
jednom izda neće biti problem da opet okrene kaput u nekom
narednom unutarstranačkom sukobu.
Doduše, Turkovićevo ime bilo je na šalabahterima za gradski
odbor, ali to je očito bio samo manevar kojem je prethodio usmeni
dogovor da se za Turkovića ne glasa, a čega Turković nije bio
svjestan. Nije ni čudo da ga je na skupštini skoro šlagiralo.
Tako to ide, u politici stvari funkcioniraju skoro kao u “Kumu”,
krenete od kuće na vlastitu promociju, a dobijete metak u leđa.
Ali njemu za utjehu, a svima ostalima na frustraciju, stranke i
HDZ posebno, više sliče staroj komunističkoj partiji negoli bi to
htjele i negoli su svjesne. Baš kao i u doba od kojeg bježimo kao
vrag od tamjana, stranački odstrijel peče samo po pitanju
taštine, ali ne i po pitanju novčanika, odnosno egzistencije.
Jer, politička eliminacija bez obzira na prirodu “krimena”
nerijetko se nagrađuje još boljom sinekurom.