Više nije slučajnost da u statistici rezultata poduzetnika u 10
najvećih gradova po broju stanovnika – čiji je skraćeni pregled
objavila Fina ovih dana – Karlovac pozitivno odskače iznad
prosjeka u samo jednoj kategoriji. Već nekoliko godinama Karlovac
slovi kao grad kojeg po iznosu neto dobiti poduzetnika obično
“šiju” samo Zagreb i Rovinj, doduše uvjerljivo. Ponekad se tu
umiješa netko treći kao Rijeka ove godine, ali Karlovac je uvijek
tu negdje, treći ili četvrti po redu. Izvučeno iz konteksta moglo
bi se zaključiti da je Karlovac mali El Dorado, mjesto gdje se
ostvaruje puno neto dobiti mora biti grad poslovnih prilika,
lakog zapošljavanja, dobrih plaća, pune zaposlenosti, mlade radne
snage…
Nažalost, u ostalim rubrikama koje odaju ekonomsko/poduzetnički
profil grada, Karlovac iznenađujuće kaska za drugim gradovima iz
“Top 10” najvećih gradova, izuzevši jedino deseti hrvatski grad
po veličini, Sisak, čija je krupna industrija kolabirala i koji
podsjeća na hrvatsku verziju Detroita – iz njega bježe i
poduzetnici i radnici. Već prva rubrika, ona o broju stanovnika,
govori nešto o slabljenju vitalnosti Karlovca i njegovoj silaznoj
putanji od socijalizma naovamo. Karlovac je 80-ih bio peti grad
po veličini u Hrvatskoj, danas je deveti. Od deset gradova, iz
nekog razloga ima i najmanji udio radno sposobnih u broju
stanovnika, tek 66 posto. Karlovac ima i relativno mali broj
poduzetnika, 1039, tek 28 na tisuću radno sposobnih građana, što
ga svrstava tek na 13. mjesto u Hrvatskoj, od prvih 10 jedino je
Sisak gori. I po broju zaposlenih, smo na dnu velikih gradova,
tek jedanaesti…
Šteta što Fina još nije objavila podatke o visini prosječne plaće
po gradovima da imamo kompletnu sliku no imamo orijentir iz
prošlih godina: u spomenutom Zagrebu i Rovinju gdje je neto dobit
poduzetnika najveća, prosječna plaća je u 2014. bila oko 100 eura
viša od karlovačkog prosjeka. Nije to strašno. Ali ima prostora
da može bolje. Uvijek može bolje.
Očito, nešto se trulo za Karlovac skriva u statistici Fine.
Brojevi u ekonomiji se mogu tumačiti ovako ili onako, svjedoci
smo tome svaki dan kad ekonomski analitičari o istoj pojavi
odnosno podatku donose oprečne ocjene i prognoze. Ali, iz
paradoksa da je jedan grad u vrhu neto dobiti poduzetnika, a da
kaska za prosjekom u drugim parametrima ekonomske propulzivnosti
i prosperiteta, teško je zaključiti bilo što drugo nego da je
Karlovac ipak grad pojačanog izrabljivanja. Drugim riječima, kad
je neto dobit velika postoji prostor i za veće zapošljavanje i za
veće plaće i za veće investicije. U šlampavo sastavljenom
priopćenju za javnost Fine stoji da je neto dobit karlovačkih
poduzetnika “533,8 milijardi kuna” iako je naravno riječ o
milijunima i čudan zaključak da je najviše ovom rezultatu
doprinio PPK s 15,4 milijuna kuna dobiti što je nonsens, no mi
znamo tko nosi karlovačko gospodarstvo. Prije svih HS Produkt,
Karlovačka pivovara, to jest Heineken te Alstom, odnosno po novom
General Electric.
I hvala nebesima što su tu, jer bi bez njih Karlovac bio kao
Sisak, a mnoge karlovačke obitelji bi pakirale kofere. Ali, ta
nam činjenica ne oduzima pravo da im na osnovu Fininih godišnjih
izvješća prigovorimo na škrtosti i uskogrudnosti. Nije samo u
pitanju broj zaposlenih pa ni enormni, da ne kažemo bezobrazni
disparitet primanja radnika i direktora/vlasnika. U pitanju je i
što su se velike karlovačke firme koje u ovom gradu mlate velik
novac otuđile od društvene zajednice u kojoj djeluju. Kapitalizam
je neumoljiv; neto dobit netko ima puno pravo – dani su nogometa
pa da citiramo legendarnog Georgea Besta – na žene i alkohol, a
ostalo spiskat’, ali pitanje je društvene odgovornosti se bogate
firme ne ponašaju kao nedodirljive strane ambasade, kao
eksteritorijalne jedinice koje odnose novac u koferima kao
diplomati diplomatsku poštu da ih itko smije za to pitati.
Sjećamo se vremena kad su poduzeća živjela sa svojim radnicima i
sa svojim gradom, kad su gradila stanove, financirale obilato
sportske klubove, kulturne manifestacije i bile neka vrst
društvene nadgradnje, motor društvenih zbivanja u gradu. Danas
bacaju mrvice i mi smo, zajedno s našim političkim vođama
pristali na to. Nismo baš sretni, ali smo “kuš” u strahu da nas
ne napuste. Jer nam Sisak signalizira da može i gore. Uvijek može
i gore.