Stavite se u sljedeću situaciju: netko vam na vrata lupa po noći,
pogledate kroz prozor, vidite uspaničenog čovjeka s kojim i oko
kojeg nešto nije u redu…Okrenuli bi se na drugu stranu i mirno
legli u krevet jer vas od njega štite ulazna vrata ili bi s
minimumom brige i zanimanja za nešto sumnjivo ispred zgrade
okrenuli broj policije?
Ovo drugo se iz nekog čudnog razloga nije dogodilo kad je najviše
trebalo. Ako je vjerovati novinskim napisima, mladić Tomislav
Blažević je u noći sa subote na nedjelju od 1 do 3 i 45 lupao po
vratima, zazivao i zvonio na pet ulaza stambenih zgrada na
Jamadolu s ponedjeljka na utorak. Ujutro je pronađen mrtav ispred
zgrade, a policija i ljudi iz državnog odvjetništva su
nedvosmisleno zaključili da je u pitanju nasilna smrt. Je li ga
ubio netko drugi ili je smrt posljedica teškog psihičkog stanja,
to će utvrđivati stručnjaci, no to je za našu priču manje bitno
jer ionako ništa ne može vratiti vrijeme unatrag i nesretnog
24-godišnjaka vratiti u život.
Poslije svega, bitno je postaviti pitanje o vlastitom stanju
svijesti, u što se to kao društvo pretvaramo. U redu, nije bilo
za očekivati da netko na domofon stisne gumb i pusti kasno noću
nepoznatu osobu u zgradu, još je manje bilo za očekivati da će se
netko od stanara, zabrinut čudnim ponašanjem mladića, spustiti
pred zgradu da vidi je li sve u redu s njim. Ali, da u četiri
ulaza, u roku od gotovo tri sata nitko ne nazove policiju, to je
već ozbiljno pitanje za sociologe. Je li u pitanju stav da se ne
želimo miješati, da nemamo empatiju za tuđu muku, da nemamo
povjerenje u policiju, ili da se jednostavno ne osjećamo
ugroženim pa nas nije briga? Zgrada zaključanih ulaznih vrata
daje određenu sigurnost i ovaj slučaj ne bi završio sa smrtnim
posljedicama da se nije dogodio pred velikim stambenim zgradama.
Svi oni koji su na Jamadolu ignorirali pozive i lupanje u noći s
ponedjeljka na utorak u drugoj bi sekundi u panici zvali policiju
da im se isto dogodilo da žive u obiteljskoj kući.
Koji god od razloga nečinjenja bio, ne opravdava okretanje glave
od situacije u kojoj je jedan mladi čovjek izgubio život, a moglo
ga se spasiti jednim telefonskim pozivom. Ovaj slučaj otvara još
jedno zanimljivo pitanje, ono o prirodi odnosa građana i
policije. Svi znamo da treba nazvati policiju kad primijetimo
nešto sumnjivo što ne možemo riješiti sami, kad ugledamo
potencijalnu opasnost za ljude i imovinu, no što to policija
točno čini da bi tu suradnju s građanima pojačala i poboljšala?
Činjenica jest da mnogi u čovjeku u plavoj uniformi vide samo
nekoga tko bi ih mogao kazniti za nešto, recimo opaliti dvije
tisuće kuna globe ako vas s biciklom zateknu u jednosmjernoj
ulici ili kazniti trudnicu koja s djetetom prelazi preko
biciklističkog prijelaza iznad pothodnika jer se pothodnik
preuređuje. Ali, uza sve argumente da nitko i ništa nije iznad
zakona, postoji nešto što se zove dobra mjera, tolerancija i
dobroćudnost u krajnjoj mjeri. To što puno ljudi doživljava
policiju (i) kao prijetnju, je prije svega problem policije, a ne
građana.
Nadalje, što se dogodilo s “policajcima u zajednici”? To što je
policija iščezla s ulica i pješice ih se na cesti može vidjeti
samo kad idu s posla može biti dobar znak, znak da za jačom
brigom nema potrebe, da ima manje kriminala. No, nenametljiva
prisutnost službene osobe koja je tu da štiti, a ne da lovi ljude
u banalnim prekršajima, uvijek ima preventivnog efekta. Ne kažemo
da bi danas nesretni mladić bio živ da policija drugačije radi
svoj posao na ulicama, ali bi možda kobne noći netko iz pet ulaza
zgrade na Jamadolu imao više volje i razloga okrenuti broj 192.
