U predstavljanju jednog od (ipak) iznenađenja u sastavu
Plenkovićeve Vlade, Karlovčanke Nade Murganić, Jutarnji list je
prepričao i jednu svježu anegdotu, prepričanu od strane
djelatnika njene matične radne kuće Doma za starije i nemoćne
“Sveti Antun”. Njoj naime, sad nedavno, kad je već vjerojatno
znala da je u užem krugu kandidata za preuzimanje Ministarstva
socijalne politike i mladih, nije bilo teško nekoga mijenjati na
porti doma, kao što po istim izvorima, u drugim situacijama kao
ravnateljica uskače i na druge, niže rangirane poslove kad je to
potrebno. Naravno, to sigurno nije nešto što kvalificira gospođu
Murganić da bude ministrica, ali se ljudima – zasićenim pozama
arogantnih političara na vrhu koji si ni vrata na autu ne znaju
sami otvoriti – to lijepo vidi. Doduše, podsjeća malo na onaj
populizam još iz Titovog doba, kad su nas šopali informacijama
kako je Tito spretan lovac, fotograf, kuhar, kako zna raditi na
tokarilici…iako to sadržajno s njegovim umijećem vođenja države
na unutarnjem i međunarodnom planu savršeno nije imalo veze. Ali,
ta vrsta PR-a je vječna i uvijek pali.
Kako god, Nada Murganić kao socijalni radnik nije padobranac u
sustavu u koji dolazi, ima određeno političko iskustvo
prikupljeno i u saborskim odborima što se tiče socijalnih
pitanja. Nadalje, od svoje prethodnice Bernardice J. teško može
biti gora jer spomenuta u svom kratkom mandatu nije napravila
ništa vrijedno spomena, osim što se izblamirala s nekoliko afera,
i posredno otkrila neke negativne banalnosti o sebi; da joj
pismenost nije jača strana, da i ljudi od boga mogu biti ružno
grubi (sjetimo se samo izjave “nek’ crknu”) i licemjerni kad su u
pitanju ovozemaljske, materijalne stvari. Ako je suditi po
anegdoti iz Jutarnjeg, barem joj se neće kao Bernardici dogoditi
sindrom pokondirene tikve.
Poslije objave imena ministara, Nada Murganić je bila prilično
enigmatično, da ne kažemo egzotično ime za novinare i širu
javnost. Iako saborska zastupnica u zadnje dvije godine, držala
se neobično samozatajno za jednu političarku s – kako se pokazalo
– ministarskim potencijalom. Dapače, ako se izuzmemo njezin
angažman u krugovima koji se dotiču njene struke, Nada Murganić
je prilična nepoznanica i u društvenom životu Karlovca.
Kako je onda završila kao ministrica prije donedavno sveprisutnog
Damira Jelića, čije se ime od vremena Karamarkovog pohoda na
vlast nebrojeno puta spominjalo u kontekstu preuzimanja nekih od
ministarstava? O tome je li ovakav epilog Jelićev trijumf
(odnosno karlovačkog HDZ-a), debakl ili nešto između, može se
samo nagađati. Postoji raširena priča u koju smo skloni
povjerovati, da Jelić nikad nije ni imao ozbiljnu namjeru postati
ministar ako se to od njega baš ne traži. I da je njegov cilj
funkcija župana, po mogućnosti do penzije, neka vrsta političke
hladovine iz koje se mogu vući konci moći, a nije se potrebno
posebno natezati s tričarijama kao što je napredak s obzirom na
maglovitu funkciju županija kao takvih, niti polagati račune
građanima na koju je viziju grada zapravo u 10 godina njegove
vladavine utrošeno cca dvije milijardi gradskog proračuna. S
druge s trane, po sastavu Plenkovićeve Vlade, jasno je da je
(gotovo) svatko tko je bio preblizu Karamarku, a onda se nije
dovoljno brzo odmaknuo od njega u vrijeme kad je već bio
politički mrtav, samo to još nije znao, postao persona non grata
u Vladi, bez obzira na rezultate. Najbolji je primjer ministar
turizma Kliman koji nije dobio ponovno pvjerenje nakon najbolje
turističke sezone u Hrvata u povijesti. O tome nema puno buke ni
s lijeva ni s desna jer je sve zasjenila promašena priča sa
Hasanbegovićem. Oni s krajnje desnog spektra koji zapravo ne
razumiju da posao ministra kulture nije lustracija i obračun s
civilnim sektorom, se pjene zbog zaokreta prema centru, ovi s
centra i s lijeva su pak spremni oprostiti Plenkoviću u
sastavljanju Vlade sve samo zato jer se riješio klerikalnih i
ultra desnih elemenata u HDZ-u.
I Jelić kao čovjek od većeg povjerenja Karamarka se našao na
strani onih što su obilježeni kao Karamarkovi ljudi. Tako da sad
ne znamo je li prije bila kokoš ili jaje u ovom slučaju, je li
Jelić bio nezainteresiran za visoke dužnosti ili do njih u
novonastaloj konstelaciji u HDZ-u nije mogao doći ni da se na
trepavice postavi. Baš kao što ne znamo po kojoj je liniji Nada
Murganić ušla u Vladu. Zato jer se vjeruje u njene kompetencije,
postoji neka posebna veza s Plenkovićem (ipak je ušla u Sabor
početkom 2014. kao zamjena upravo Plenkoviću), ili je njeno
ministarsko mjesto plod kompromisa, odnosno racionalne odluke
premijera da nagradi (i pacificira), jednu jaku stranačku
organizaciju? Kad se bolje promisli, nije ni bitno. Ako sudimo s
čisto lokalpatriotskih pozicija, uvijek je nekako gordije da
Karlovac ima nekoga u vladi nego da nema nikoga. Bez obzira tko
bio na vlasti, i bez obzira što je mogućnost da od toga nešto
konkretno profitiramo kao sredina minimalna, jer socijala ne
pruža mogućnosti kao ministarstva koja se bave prometom,
regionalnim razvojem ili gospodarstvom.