U politički uspavanom gradu poput Karlovca, transferi iole
istaknutih članova glavnih političkih stranaka poprimaju obrise
tektonskog poremećaja, iako izvan postizbornog vremena kad se
formira izvršna vlast vrlo rijetko išta sadržajno znače. Tako se
ništa esencijalno neće promijeniti u Karlovcu nakon odlaska dvaju
hiperaktivnih vijećnika SDP-a, Marine Novaković Matanić i Nikole
Badovinca u HNS. HDZ će i dalje i na jednak način vladati gradom,
s ozbiljnim izgledima da tako ostane i nakon lokalnih izbora
sljedeće proljeće, bez obzira na sitne rošade u oporbenim
redovima motivirane prije svega neispunjenim osobnim ambicijama i
procjenom da je pametnije otići dok još imaš određenu političku
težinu. Teško je drugačije definirati stvar kad netko izađe iz
stranke deset dana prije stranačkih izbora, ne sačekavši ni da
vidi hoće li možda pobijediti neka nova, zdravija snaga SDP-a
koju bi se dalo pronaći u inflaciji pretendenata na tron u SDP-u.
I tu se više ne može govoriti o političkim uvjerenjima, već
tajmingu postizanja najviše cijene na (lokalnom) političkom
tržištu.
Generalno, s dijelom pojašnjenja razloga napuštanja SDP-a ovog
dvojca se nije teško složiti. Nije tajna da se središnjica SDP-a
nije pretrgala da izabere i promovira na državnoj razini
karlovačkog SDP-ovca s ciljem povećanja izgleda za slanje
karlovačkog HDZ-a u oporbu. A nije se ni puno zamarala općom
političkom situacijom i stanjem organizacije na ovom terenu…Nisu
tajna ni animoziteti između dijela karlovačkog vodstva s ljudima
iz vrha stranke; Novaković Matanić je u tom kontekstu sama
apostrofirala Milanku Opačić i svoje lobiranje kod Milanovića da
ju “makne” s karlovačkog terena da “imaju mir za rad”, što god to
značilo. Iz tih netrpeljivosti rađale su se naivno krive procjene
da će se više postići sukobima nego građenjem savezništava, koje,
istinabog, povremeno poprimaju odlike poslušništva, ali tako
stranke funkcioniraju. U narečenoj realnosti poretka stvari,
bosti se s rogatima je kontraproduktivna iracionalnost. Novaković
Matanić i Badovinac su mislili drugačije. Nema sumnje,
središnjica snosi dobar dio krivice što su stvari u karlovačkom
SDP-u takve kakve jesu. I moglo bi se na ovom mjestu mirne duše
reći da ovo dvoje mladih lokalnih političara imaju potencijala i
svijetlu budućnost da su u javnim istupima zadnjih dana jednom
riječju preuzeli dio krivice na sebe. Ali, nisu.
To što su im za sve promašaje – slabljenje karlovačkog SDP-a,
njegove poraze, njegovo intelektualno srozavanje i njegovu
neprivlačnost zadnjih godina da mu pristupe novi pametni ljudi i
da u njemu ostanu “stari” pametni ljudi – krivi svi osim njih
samih, nije samo pitanje političke (ne)korektnosti, nego i odraz
ljudske slabosti. Nedostajalo je samo da u skladu s tim pripišu
sebi sve zasluge za sve dobro što se događalo u karlovačkom SDP-u
od kad su oni neki faktori u njemu. Samo, koje dobro? Frustrirani
birač ljevice, među koje se svrstava i potpisnik ovih redova, se
pita što je to dobro u konstantnom slabljenju ljevice na lokalnoj
razini i činjenici da je manje nego ikad izgledno da lijeva
opcija pobijedi u Karlovcu i to nakon 10 godina iznimno
neambiciozne i klijentelistički nastrojene gradske vlasti HDZ-a.
Što je dobro u gledanju karlovačkog HDZ-a kako unatoč unutarnjim
tenzijama složno kuću gradi sebi i svojima na korist, kako
lokalni vođa na odlasku nesebično priprema svog nasljednika za
još jednu pobjedu? U isto vrijeme, karlovački SDP ne samo da nema
vođu, nego nije u stanju pola godine prije izbora dogovoriti se
oko kandidata koji objektivno ima najviše šanse da pobijedi
HDZ-ovog kandidata. Kad se pojavi ozbiljan kandidat, jedna
grupacija iz straha da ne izgubi pozicije brže bolje izmisli
drugog bez ozbiljnih izgleda, pa druga podmetne trećeg, iz istih
razloga. Što god Novaković Matanić i Badovinac tvrdili, i oni su
sudjelovali u toj otužnoj priči. Istina je da bi mnogi u
karlovačkom SDP-u radije da lijeva opcija izgubi u Karlovcu nego
da oni izgube poziciju u stranci, i u stanju su se međusobno
utopiti u čaši vode radi toga. I za to je također kriva Milanka
Opačić?
U tom kontekstu treba promatrati i lakoću novopečenih članova
HNS-a da sami sebi objasne nevraćanje mandata stranci jer “su ga
zaslužili” i u narednih šest mjeseci u vijeću “mogu još puno
napraviti”. Imaju puno razumijevanja za sebe same, kakvog nisu
imali prije nekog vremena za kolegu u Gradskom vijeću
Andrijaševića koji također nije vratio mandat, ali ga za razliku
od njih dvoje nije odnio drugoj stranci, već je postao nezavisni
vijećnik. I kad Marina Novaković Matanić relativizira moralni
aspekt svog čina riječima “možda nije najmoralnija stvar”,
promašuje bit. Zadržavanje mandata u ovom slučaju (baš kao i u
Andrijaševićevom), suštinski ne mijenja odnos snaga u Gradskom
vijeću, odnosno šteta je gotovo nepostojeća pa je onda pitanje
stupnja moralnosti ovdje gotovo irelevantno. Relevantno je
pitanje stupnja licemjerja.
