Edison je opet naš, to jest gradski. Ju-hu! Ali, zamalo. Nakon
što smo na ovom mjestu u ljeto prognozirali točan scenarij da se
na prvu javnu dražbu za ovu vrijednu, ali sadržajno davno propalu
i fizički devastiranu građevinu, neće javiti nitko i da bi ga
najesen Grad Karlovac mogao na drugoj dražbi dobiti za cijenu
trosobnog stana na elitnoj zagrebačkoj ili splitskoj adresi ,
nemamo posebnog razloga za entuzijazam. I taj je pesimizam
nažalost empirijski lako argumentirati kroz slučajeve drugih
velikih zgrada u starom dijelu grada kojima je raspolagao ili
raspolaže Grad Karlovac.
Najdrastičniji primjer je svakako Oružana na Trgu bana Josipa
Jelačića na dvjesta metara zračne linije od Magistrata, koja je
od gomile najava svijetle budućnosti i gomile potrošenih javnih
novaca za planove i projekte koji nikad nisu ostvareni , završila
opasana visokom tarabom jer je postala opasnost za prolaznike.
Vlasti Grada Karlovca nisu se proslavile ni sa zgradom Hrvatskog
doma u čijoj unutrašnjosti, u svojoj urušenosti i dalje čami
jedna od najboljih koncertnih dvorana u Hrvatskoj. Obnovljen je
tek dio pozornice velike dvorane, Mala scena, i to s dozom
nerazumljivog autizma da je taj prostor tražio bitna dorađivanja
kako bi koliko toliko bio priveden svrsi koju tamo pokušava
izgurati karlovačka urbana nevladina scena. I kad se Grad baci u
prodaju tako velikih objekata jer političari na vlasti nemaju
ideje što bi s tim, pa onda ni strasti da unatoč objektivnim
financijskim limitima udahnu nov život starim zgradama, to se
uglavnom izvodi na skoro neshvatljivo šlampav način, bez
“osigurača”. Tako je prodaja vojarne između pravoslavne crkve i
đačkog doma Karlovačkoj banci izgledala kao dobar posao, ali ne
zadugo. Gradske su vlasti 2007. godine banku očito kod prodaje
ugovorom zaboravile obavezati uobičajenom klauzulom da u
određenom roku imaju obvezu nešto učiniti s tom zgradom, jer je
ona skoro deset godina kasnije u ruševnijem stanju negoli je bila
u vrijeme prodaje. A i tad je bila ruševina. U toj nisci
neuspjeha i promašaja kao svjetionik svijetli jedino prodaja i
rekonstrukcija “Žitne kuće” s kojom bi također bilo veliko
pitanje kako bi završila da kupac, karlovački tajkun Hanžel nije
iskazao neposluh naspram krutosti zahtjeva karlovačkih
konzervatora.
Zašto bi onda imali vjerovati da je kupovina kina Edison, odnosno
njegovo vraćanje “kući” išta osim zgodno tempiranog predizbornog
trika? Kao što je na ovom mjestu već napisano, u lokalnoj
predizbornoj kampanji bilo bi ridikulozno po stoti put
najavljivati vječitu karlovačku fatamorganu – bazen (prije su ga,
karikirano, dobile slatkovodne ribe nego ljudi zahvaljujući EU
parama), priča o obnovi Zvijezde postala je floskula koja nikako
da se makne od periodičkog bacanja pijeska u oči naručivanjem
studija iza kojih se konkretni potezi kriju samo dok izbori ne
prođu.
“Edison” se vidi kao relativno svježa i nepohabana predizborna
storija koja bi kasnije lako mogla biti bačena u zaborav i
stavljena na čekanje neograničenog vijeka trajanja. Izbori će
proći, obećanja će se zaboraviti i nikom ništa. Nikom ništa se
nije dogodilo ni prilikom sad već davnog prevođenja Edisona iz
društvenog u privatno vlasništvo, a riječ je bila o jednoj od
suspektnijih karlovačkih privatizacijskih priča. Tko bi za zlo
onda uzeo tamo neko benigno predizborno obećanje? U toj
konstelaciji stvari, 1,8 milijuna kuna našeg novca potrošenog na
jednu potencijalno atraktivnu predizbornu priču izgleda kao dobro
i pametno ulaganje.
Ako pokušamo zatomiti krajnji pesimizam i skepticizam utemeljen u
empiriji , i zamislimo da Grad i njegovi čelnici stvarno imaju
iskrenu namjeru da zgradu koja je namjenski građena da bude kino
dvorana, privedu nekoj svrsi, opet se uhvatimo da smo u zoni
nepoznanica. Prvo, neobično je da Grad ide u kupovinu nečeg, a da
prije toga javnosti konkretno ne objasni zašto to čini, ima li
neku ideju o tome što bi Edison u 21. stoljeću trebao biti.
Dobro, te se priče vjerojatno čuvaju za predizborno vrijeme
lokalnih izbora 2017. godine, ali onda se opet vrtimo u
zatvorenom krugu s obzirom da predizborna obećanja za ozbiljno ne
uzimaju ni oni koji ih izgovaraju niti oni koji ih slušaju.
Drugo, postoji i objektivna poteškoća s “Edisonom”. Ta je zgrada
danas objektivno prevelika za Karlovac da bude kino s jednom
dvoranom, premala i neadekvatna da se pretvori u kompleks s više
manjih dvorana. Nadalje, davno je prošao vlak Ministarstva
kulture, odnosno namjera da se (p)održe klasična i art kina kao
svojevrsni dio kulturne baštine obilatim financiranjem projekata
njihove zvukovno/slikovne modernizacije, odnosno digitalizacije.
S druge strane, Karlovcu na sramotu i dalje stoji činjenica
velika k’o “zeleni” neboder da kina u pravom smislu te riječi mi
nemamo. I bez obzira što će obnova Edisona u ovakvom stanju
iziskivati višestruka sredstva od “bagatele” za koju je zgrada
kupljena, Grad bi morao prvo na pameti morao imati da tamo u ovom
ili onom opsegu ili obliku uredi modernu kino dvoranu. No,
nažalost hoće li to tako biti, Karlovčani ne znaju. Bojimo se da
ne znaju ni u gradskoj upravi. A kad ne znaju, znamo kako to
završava. U visokoj daščanoj ogradi.
