“Korupcija (lat. corruptio: podmićivanje; pokvarenost),
korištenje javne dužnosti radi osobnoga probitka. Često se tim
pojmom označavaju različite društvene pojave: organizirani i
gospodarski kriminal, loša vlast i njezine posljedice, ljudska
prevrtljivost i bahatost vlasti. Korupcija kao politička pojava
znači kvarenje vlasti. U tom se smislu taj termin upotrebljava u
starijoj političkoj filozofiji, dok u novije doba pojam gubi
moralističke konotacije i ponajprije znači kvarenje institucija i
nastanak sustava potkupljive vlasti. U tom širokom smislu
korupcija je pojava modernoga doba, racionalne pravne države i
uređenoga tržišnog nadmetanja, suprotnost dobroj, otvorenoj i
poštenoj vlasti.
U pravnome smislu riječi korupcija je traženje ili primanje bilo
kakve novčane vrijednosti ili druge povlastice, kao što je dar,
usluga, obećanje ili pogodovanje, u zamjenu za neki akt ili
propust u obavljanju javne dužnosti. U hrvatskom pravnom sustavu
nema jedinstvenog određenja pojma korupcije, ali se
konvencionalno tim pojmom označava davanje i primanje mita,
protuzakonito posredovanje, zloporaba obavljanja dužnosti državne
vlasti, zloporaba položaja i ovlasti, sklapanje štetnog ugovora,
odavanje službene tajne te izdavanje i neovlašteno pribavljanje
poslovne tajne…”
Kad se predoči ovako prilično široku i u isto vrijeme vrlo
precizna definiciju korupcije po Hrvatskoj enciklopediji
Leksikografskog zavoda “Miroslav Krleža” nitko od nas koji nismo
na političkom položaju nema puno dvojbi jesu li naše vlasti
korumpirane ili ne. Čast izuzecima, ali korupcija je svuda oko
nas, toliko udomaćena da je više ni ne primjećujemo dok bolje ne
razmislimo. Dokazuje to i indeks percepcije korupcije, gdje smo s
48 ostvarenih bodova daleko od prosječnih 66 bodova članica EU i
svjetlosnim godinama daleko od jedne Danske s 88 bodova. Još je
gora vijest što ne napredujemo po tom pitanju nego klizimo prema
dolje. Naime, 2015. godine imali smo 51 bod da bi 2018. pali na
48.
Pa ipak, čini se da u Karlovačkoj županiji korupcije nema. Naime,
još 2014. godine osnovano je Antikorupcijsko povjerenstvo koje u
pet godina rada nije zaprimilo nijednu prijavu slučaja korupcije
ili sumnje u koruptivne radnje, unatoč činjenici da su prijave
anonimne. Postoji niz razloga zašto je tome tako. Jedan od njih
je svakako da ljudi tješe sami sebe kako ih sve to ne zanima i
kako samo gledaju svoja posla. Drugo, strah je velik. U državi u
kojoj nije kriv onaj tko počini neko zlodjelo, nego onaj tko u
počinioca javno upre prstom, na zviždača se ne gleda kao na
heroja. Živimo u eri slobode govora i ne postoji opasnost da ćete
zbog verbalnog delikta završiti u zatvoru, ali ovaj politički
sistem je razvio sofisticirane metode kako da pošalje poruku da
se s rogatima ne isplati bosti. Svjedočimo nizu neshvatljivih
sudskih odluka gdje novinari budu osuđivani na novčane kazne za
javno sramoćenje, iako su napisali istinu, odnosno činjenice čija
je objava u javnom interesu. Svjedoci smo suspenzija časnih
policajaca nakon predočenja javnosti razmjera nečijeg
protuzakonitog bogaćenja na naš račun kao u slučaju Vidošević ili
u slučaju dostave medijima snimke jurnjave drugog čovjeka
policije. Uostalom, iza licemjernog stava da nitko nije kriv dok
nije pravomoćno osuđen, i sa samog Pantovčaka kroz druženje s
tipovima koje ljudi doživljavaju kao sinonime korupcije poput Z.
Mamića i M. Bandića odašiljana je narodu znakovita
“antikorupcijska” poruka.
Ima nešto i u tome da je korupciju teško dokazati, pogotovo na
lokalnim razinama gdje je pritisak javnosti mnogo manji nego u
Zagrebu. Modus operandi je poznat, znaju se i akteri, u kuloarima
se priča gdje, tko, kada i kako, ali od percepcije korupcije
teško je napraviti korak dalje. Kako dokazati na sudu da vlast
zapošljava preko namještenih natječaja, kako dokazati da se u
građevinskim i ostalim radovima koji se plaćaju iz proračuna u
kolopletu korupcije dio plaćenog novca vraća u privatne džepove.
Tragovi ne postoje, pokajnika uključenih u kriminal nema, da
takve stvari i dođu do suda, svojevrsna omerta je garancija da će
optužbe biti odbačene.
Sjetimo se lokalnih zviždača koji su prijavljivali sumnje u
koruptivno djelovanje, sjetimo se Švegara i Sokolića. Što su ono
postigli, osim činjenice da su si zalupili sva vrata u Karlovcu?
Politika deklarativno podržava borbu protiv korupcije, a onda
kroz praksu sugerira da je šutnja u slučaju korupcije zlato. Nije
ni čudo da u pet godina nitko nije Antikorupcijskom vijeću
prijavio nijednu sumnju u koruptivne djelatnosti. Nije nitko lud.
Novi stanovnik Pantovčaka, za razliku od dosadašnje predsjednice
punih usta jalovih programa, mjera, povjerenstava i ostalih
sredstava za bacanje prašine u oči neukom narodu, ponavljao je u
kampanji vrlo važnu rečenicu za našu budućnost: najbolja
demografska mjera je poštena vlast. Nadamo se da misli ozbiljno,
vrijeme predizbornih stilskih figura je iza nas, vrijeme je da se
s riječi krene na djela.
