Teslinih spomenika ima svuda u svijetu, od Azerbejdžana do New
Yorka i slapova Nijagare. Dakako, najviše spomenika i spomena
drugih vrsta ponajviše u dvije države koje ga svojataju kao svoga
– u Srbiji i u Hrvatskoj. Hrvati to čine jer je čovjek kojeg se
zvalo ocem 20. stoljeća rođen i kao osoba formiran u Hrvatskoj, a
Srbi zato jer krv nije voda. On sam je pak bio iznad naših čarki
i geografsko-nacionalnih podjela što se može sabiti u njegovu
slavnu “da se ponosi srpskim rodom i hrvatskom domovinom”, iako
bi se – da može vidjeti što se sve događalo na ovim prostorima
nakon njega – danas vjerojatno ugrizao za jezik i prije rekao da
se srami i jednog i drugog. O Srbiji nećemo, neka metu u
vlastitom dvorištu, ali da dio Hrvatske i dalje nije načistu s
jednim od najvećih svjetskih znanstvenika iz iracionalnog razloga
njegova porijekla, teško je poreći.
Ovih je dana u Jutarnjem objavljena sjajna priča o odnosu Tesle i
njegovog rodnog kraja kroz prizmu spomenika dignutog u zrak
početkom ratne 1992. godine. Iz tadašnje perspektive nije bilo
strašno usred Gospića dignuti u zrak “nepoćudni” brončani kip
Tesli, dizali su Gospićani i svoje žive sugrađane-sunarodnjake u
zrak dugo nakon rata koji nisu htjeli šutjeti o ubojstvima
srpskih civila, kao u slučaju Milana Levara. Pa nikom ništa. Ali,
rat je davno prošao, a Gospić i dalje nije siguran što bi i kud
bi s Teslom.
Krhotine spomenika spasio je nakon rušenja jedan riječki član
Umjetničke bojne, a HDZ-ov ministar kulture Biškupić kojem je do
kulture zaista i bilo stalo, potrošio je puno truda i
proračunskog novca da se izradi brončana kopija u Ljevaonici
umjetnina Akademiji likovnih umjetnosti. Kip je dovršen 2006. i
14 godina kasnije i dalje čami u Ljevaonici. U Gospiću se
mijenjaju vlasti, jedan desnija od druge i deklarativno su sve za
povratak Tesle u njegov rodni kraj. Ali kao, uvijek uskrsnu
problemi tehničke prirode, odjednom su važne i urbanistički
uzusi, pitanja procedure, a istina je bolna i samo jedna: na
stranu to što je Tesla jedan od najvećih znanstvenika u ljudskoj
povijesti, iracionalni nacionalistički kompleks je jači. Da je
Tesla Hrvat, a ne sin pravoslavnog popa, nikad ne bi bio miniran.
A i da je spomenik kojim slučajem nastradao u ratu, ne bi 14
godina obnovljen čekao u nekom hangaru, nego bi već 14 godina
sjao na gospićkom središnjem trgu. Žalosno, ali istinito.
Kad Gospić neće Teslu, ima tko ga hoće. Riječki kulturnjaci,
otpočetka uključeni u spas i obnovu spomenika dosjetili su se da
bi se Tesla dobro uklopio u ovogodišnju priču Rijeke kao Europske
prijestolnice kulture. Odgovor iz Ministarstva kulture se čeka.
I tu dolazimo do Karlovca koji ima sve manje problema s Teslom.
Sjećamo se peticije karlovačkih intelektualaca iz 2016. godine,
bivših maturanata Gimnazije, da se povodom 250. godišnjice škole
i 160 godina Teslinog rođenja Gimnazija u kojoj je maturirao
nazove po njemu. Gradska vlast se oglušila na prijedlog, ali već
godinu kasnije je najavila projekt Doma Nikole Tesle, veliki
građevinski zahvat uz zgradu Gimnazije koji će rezultirati
multifunkcionalnim interijerom i konceptualno spojiti Teslin
život i njegove izume s naglaskom na to koliko je karlovačka
epizoda bila važna za njegovo formiranje kao znanstvenika.
Projekt je ambiciozan i inovativan, u to nema sumnje, i šteta što
uključenima nije palo na pamet da iskoriste gospićko odlučno
“možda”. Ako je logično da Rijeka udomaći 4 metra visoki
spomenik, vrijedno djelo kipara Frana Kršinića, za projekt
Europske prijestolnice kulture, još je logičnije da se barem na
neko vrijeme nastani u Karlovcu uz novi Dom Nikole Tesle. Vrijedi
pokušati, zamolba Ministarstvu kulture ne košta ništa.
