Bivša ministrica socijale Nada Murganić očito nije čula za izreku
da pijetao koji prvi kukurikne obično završi u loncu, s obzirom
da je ničim izazvana javno istaknula Andreja Plenkovića kao svog
favorita za HDZ-ov tron i prije negoli je Miro Kovač objavio
kandidaturu za novog predsjednika HDZ-a. Ili je čula, ali misli
da ovom ranom i time uočljivijom podrškom aktualnom predsjedniku
kojem dasku sapunaju žešće desni HDZ-ovi jastrebovi, nema što
izgubiti, nego samo dobiti. U tom smislu, ovaj potez prema
premijeru koji ju je ne tako davno smijenio s mjesta ministrice
samo naizgled može djelovati kao patologija, svojevrsni
Stockholmski sindrom. Gospođa Murganić zna da tko god novi došao
na čelo stranke, ona neće biti u uskom krugu za visoke funkcije,
ako pak Plenković otrese izazivače iz HDZ-ovog desnog krila
sjetit će se tko ga je javno podržavao dok su drugi s figom u
džepu mudro šutjeli i čekali rasplet. Mogli bismo i povjerovati
da ona, kako kaže, zaista misli da je Plenković bogom dani
državnik, sposobni premijer s velikim diplomatskim ugledom u
svijetu, ali puna istina je vrlo vjerojatno prošarana finim
nijansama osobnih interesa. Njezin istup je dugoročno ulaganje.
Za razliku od nje, drugi karlovački čelnici sa stranačkim
ambicijama imaju što za riskirati i štošta za izgubiti. I zato i
dalje šute. U slučaju župana Jelića šutnja je možda i zlato, s
obzirom da je bjelodano iz njegovog političkog habitusa da mu je
ideološki bliža – definirajmo to eufemizmom – konzervativnija
struja HDZ-a, čije su šanse na saboru stranke objektivno slabije
nego Plenkovićeve. Uostalom, svoje zvjezdane stranačke trenutke
Jelić je doživio u vrijeme vladavine Karamarka koja će biti
upamćena kao vrijeme puštanja duha iz boce krajnje desnice s
konzervativnim i kriptoustaškim marginalcima poput Hasanbegovića,
Brune Esih, Ilčića, Zekanovića, Glasnovića. Koja je pod
pokroviteljstvom HDZ-a u Hrvatskoj prvi put formalno dobila pravo
građanstva. Dolazak Plenkovića značio je zamiranje Jelićeve
karijere na nacionalnoj sceni, ali ne i na lokalnoj gdje je, baš
kao i njegov pokojni prethodnik Vukelić, bog i batina.
Jelić ima i povijest suprostavljanja mišljenja stranačkom šefu,
ne treba ići dalje od slučaja Istanbulske konvencije. No, nije mu
taj neposluh puno odmogao. Dapače, odigrao je tada mudro, sam se
javno protivio ratifikaciji, a nasuprot njegovom mišljenju
županijski HDZ je stao iza Plenkovića i pozitivno se odredio
prema Istambulskoj konvenciji. Teško je povjerovati da bi jedan
autoritarni šef poput Jelića mirno gledao takvo soliranje, i de
facto izglasavanje nepovjerenja samom sebi od strane stranačke
organizacije kojom predsjeda. U toj dobro izrežiranoj predstavi
Jelić je županijsku organizaciju čak predstavio kao primjer
slobode mišljenja i tolerancije, očuvao je integritet dosljednog
konzervativca, a središnjica HDZ-a je zadovoljena pozitivnom
stavom županijskog HDZ-a prema Istanbulskoj konvenciji. Vuk sit,
ovce na broju. Gledano ideološki, Jelić bi vjerojatno na čelu
HDZ-a radije vidio Kovača i društvo. U široj slici koja se ne
tiče samo njega, Jelić ne bi trebao niti smio zaboraviti da je
Plenković ne tako davno u Karlovcu održao sjednicu Vlade i to ne
kurtoaznu, nego je s njom donio darova u vrijednosti 2,5
milijarde kuna. Između idealizma i oportunizma lako bi se moglo
dogoditi da bi se župan karlovački mogao odlučiti na politiku
čekanja i javno ostati po strani po pitanju izboru stranačkog
vodstva. Osim ako u međuvremenu ne postane očito da je neka od
struja prevladala i podrška toj strani bude “zicer”.
Kad je Jelić silazio s nacionalne scene zajedno s Karamarkom,
činilo se da će se na nju uspeti gradonačelnik Damir Mandić.
Nefrustrirani katolik, umjeren i staložen, podsjećao nas je na to
kako bi se čovjek s desnog centra, odnosno demokršćanin trebao
nositi i ponašati. Nije se dogodilo, Mandić nije ništa naučio iz
Jelićeve verzije HDZ-ovskog makjavelizma da kad ugrabiš priliku
posmičeš one koji su ti pružili priliku da se dokopaš vlasti.
Momentum mogućeg preoblikovanja HDZ-ovog habitusa na lokalnoj
razini (pa i uz Plenkovićevu pomoć) po svojoj mjeri, Mandić je
propustio. Pasivnost ga je koštala i iako je i dalje
gradonačelnik, on nije šef koji gradom upravlja tako da slijedi –
što bi rekao Kant – zvjezdano nebo iznad sebe i moralni zakon u
sebi. Uglavnom, za razliku od Jelića, gradonačelnik Mandić ima
razloga “kukuriknuti” poput bivše ministrice Murganić, da javno
na vrijeme zauzme stranu, predvidljivo Plenkovićevu. Bojimo se da
je to jedina prilika da povrati svoju trenutno klimavu poziciju u
HDZ-u. Ako tipuje krivo, dođe mu na isto kao da je i ostao
neutralan. Naime, predmnijevamo da Jelićev HDZ već ima favorita
oko toga tko bi trebao biti sljedeći HDZ-ov kandidat na izborima
za gradonačelnika Karlovca. A on (ili ona), se ne odaziva na ime
Damir Mandić.
