U moru loših vijesti i sumornoj perspektivi, ima za ovaj naš kraj i sreća u nesreći.
Nakon što je prekjučer objavljena druga, dorađena verzija Mjera
za očuvanje radnih mjesta, ostaje nejasno zašto je prije desetak
dana Vlada uopće objavljivala onu prvu mjeru koja nije bila pomoć
već mačak u vreći. Zbog te škrtosti, niza otvorenih pitanja,
nedorečenosti, sakrivenih rizika od totalne propasti, novih
obveza za poduzetnike koji su preko noći pali na nula kuna
prometa, oko sedam tisuća radnika se već našlo na burzi. Dorađene
mjere koje uključuju pristojnu mjesečnu naknadu za radnike koji
ne rade ili im je smanjen opseg posla, ne odgodu već oprost
doprinosa i plaćanje PDV-a po naplati posla, to je već konkretna
pomoć koja će većinu poslodavaca odagnati od misli da ugase svoje
obrte i firme u naredna tri mjeseca. Sve što je Vlada po novom
ugradila u svoje mjere udruge poslodavaca, oporba, ekonomski
stručnjaci predlagali su i nakon uvođenja rigoroznih restrikcija
19. ožujka, ali Vlada je očite činjenice iz nekog razloga
shvatila i prihvatila tek deset dana kasnije. Kasno, ali ne i
prekasno.
Što se tiče lokalne razine, nakon prvih mjera, zasad muk inače
grlatih lokalnih vlastodržaca. Na ovom smo mjestu prošli tjedan
prilično cinično popratili gradske mjere olakšanja obrtnicima i
sitnim gospodarstvenicima jer je uglavnom (osim pozamašne
komunalne naknade), riječ o olakšicama simbolične vrijednosti i
samorazumljivim oslobađanjima od obveza plaćanja. Valjda je
normalno ne plaćati terasu ako je ugostiteljski objekt zatvoren i
ne plaćati najam Gradu za prostor ako frizeraj u njemu ili nešto
slično ne radi. S druge strane, kad se bolje razmisli, lokalna
vlast ni nema na raspolaganju izbor instrumenata i novca za
konkretniju pomoć privatnom sektoru. Iluzorno je očekivati da će
na račune korona krizom pogođene poduzetnike uplaćivati
financijsku pomoć kao što su godinama poduzetnici državi i Gradu
uplaćivali poreze, trošarine, naknade, rente, članarine
strukovnim niškoristi udruženjima i druge razne parafiskalne
namete. Ali, kad je već tako, onda se od vlasti očekuje da shvati
ozbiljnost trenutka, da percipira činjenicu da se u svijetu
perspektiva ove situacije više ne uspoređuje s krizom iz 2008.
već s Velikom depresijom iz 30-ih godina kad su ljudi gladni
umirali na cesti. Shvaćanje te situacije uključivalo bi prije
svega solidarnost, svijest da u (barem) sljedeća tri mjeseca
stegnuti remen moraju svi, a javni sektor posebice. Duga Resa,
objavljujući svoj set samorazumljivih “alanfordovskih” mjera da
se ne plaća ono što se i ne koristi, je to i napravila. Skidajući
15 posto plaće rukovodećim kadrovima u Gradu i gradskim
poduzećima, a ostalim zaposlenicima 10 posto, na simboličan je
način odaslala poruku da razumije u kojoj se situaciji nalaze oni
koji tu vlast financiraju. Ostaje nejasno zašto izostaje akcija
te vrste na karlovačkoj gradskoj razini i posebice na razini
Karlovačke županije, tog ležećeg policajca između države i
gradova upitne korisnosti. Župan Jelić je odricanjem od jedne
plaće već pokazao da se drži biblijske izreke “dobro ime je bolje
od velikog bogatstva”. Lijepa je to osobna gesta, sjajan je to
primjer drugima. Ali, i gradonačelnik i on imaju mandat da uz
osobne odluke donose odluke i za druge. Smanjivanje plaće nikad
nije popularna mjera, ali je bolja od spominjanih otpuštanja za
koja mislimo da u ovom trenutku nisu pametna ideja čak ni u
prenapučenom birokratskom aparatu. Virus nas je natjerao na
svojevrsnu hibernaciju u kojoj je nužno odricanje svih. Kad
ako ne sad?
U moru loših vijesti i sumornoj perspektivi, ima za ovaj naš kraj
i sreća u nesreći. Već desetljećima tepamo si kako imamo
superiorne komparativne prednosti da se pretvorimo u
kontinentalnu turističku meku. Po statistici koja zna biti zbroj
točnih brojeva s netočnim rezultatom, mi to i jesmo jer imamo
najveći broj noćenja na kontinentu. Ali, riječ je o svojevrsnom
kićenju tuđim perjem jer je gro tih noćenja ostvareno na južnom
rubu županije u kampu Grabovac i nije posljedica smislene
turističke politike, nego datost iz starih vremena i neposredne
blizine Plitvičkih jezera.
Gledano kroz prizmu gospodarske paralize korona virusom, danas
možemo biti sretni što smo i dalje relativno neuspješni u
pretvaranju svojih neupitnih turističkih predispozicija u novac.
Naime, prema statistici HGK Županijske komore Karlovac, vidljivo
je da je struktura Karlovačke županije najjača u sektorima koji
su zasad najmanje pogođeni krizom. U ukupnom prihodu ostvarenom u
Karlovačkoj županiji čak 58 posto otpada na primarne i sekundarne
djelatnosti, odnosno prerađivačku industriju. Taj podatak dobiva
na vrijednosti kad se zna da je udio prerađivačke industrije na
razini Hrvatske 26 posto. Slijedi trgovina na malo i veliko koja
se u ovoj krizi također relativno dobro drži. Pružanje smještaja
i ostale turističke djelatnosti su tek na 2 posto, tako da
gospodarstvo na ovom području možda neće proći tako loše. Piva,
pištolja i kobasica iz Karlovačke pivovare, HS-a i PPK-a svijet
će i u apokalipsi trebati.