Javnost se – poput nacističkog psihopata Goebbels u slučaju kulture – hvata pištolja kad neko iz vlasti kaže da je privatnog investitora obvezao da ispuni određene uvjete nakon kupnje nekretnine koja je bila gradska ili je od posebnog značenja za javni interes
U pravu su aktivisti Lokalne grupa Karlovac političke platforme
Možemo! kad gradsku vlast prozivaju za “prigodničarsku” i ad hoc
prodaju nekretnina u vlasništvu Grada Karlovca, misleć pritom
konkretno na prodaju zapuštene ledine preko puta Teniskog kluba
Karlovac naslonjene na prijeratni restoran u društvenom
vlasništvu “Plavo nebo” koji već godinama stoji zatvoren.
Nije problem u cijeni, izvlačenje 950 tisuća kuna iz šikare s
kojom Grad ionako ne zna što bi, moglo bi se proglasiti i
stanovitim uspjehom. K tomu, tehnički dio oko natječaja je bio
korektan. Nažalost, netransparentan je motiv prodaje. On očito
nije temeljen na planu raspolaganja nekretninama u gradskom
vlasništvu jer vjerojatno ni ne postoji, ni inicijativom Grada,
nego željom privatnog kupca koji je, gle vraga, nedavno postao
vlasnikom susjedne parcele na kojoj stoji spomenuto bivše “Plavo
nebo”. Gorak okus u ustima ostavlja utisak da se privatni
interesi ne prilagođavaju javnima, već obrnuto.
A kad znamo da kupac dolazi iz jedne od tri financijski najjače
karlovačke obitelji, dolazimo do neugodnog pitanja: tko zaista
upravlja ovim gradom? Na demokratskim izborima izabrana javna
vlast na čelu s gradonačelnikom ili Vukovići, Žabčići i(li)
Hanželi? Da netko krivo ne razumije, nemamo apsolutno ništa da se
spomenuti bore za vlastiti interes kako znaju i umiju. A znaju i
umiju, jer ne bi bili tako financijski moćni da se ne znaju
boriti za svoje interese.
Zato demokratska vlast – između ostalog – i postoji, da brani
javni interes i postavi pravila, standarde i granice jednake za
sve. Nažalost, ovaj slučaj nas podsjeća na činjenicu da
karlovački magistrat ili nije u stanju ili ne želi iskušavati
svoj autoritet nad financijski najmoćnijima među nama, nego im
ide niz dlaku na način koji je ostalim smrtnicima nezamisliv. I
ta selektivna inferiornost vlasti je naprosto tužna.
Treba napomenuti da je ova prodaja zemljišta, sadržajno gledano,
možda i najmanje sporna od svih nekretninskih promašaja gradskih
vlasti dosad. Ali je zato odgovor na argumentirane sumnje
karlovačkog ogranka platforme Možemo! jedan od iritantnijih. Ovaj
put bilo je dovoljno napisati sirovu istinu da je riječ o dobrom
poslovnom potezu za Grad. I točka. Pogotovo ako se uzme u obzir
da je Vuković susjednu parcelu s izgrađenim objektom kupio za
bitno manju cijenu od ovih 950 tisuća kuna. Ali ne, morala se
vrijeđati inteligencija javnosti i podgrijavati sumnja
naglašavanjem kako je kupac obavezan na toj površini ispuniti tu
i tu javnu svrhu kao argument opravdanosti prodaje.
A javnost se – poput nacističkog psihopata Goebbels u slučaju
kulture – hvata pištolja kad neko iz vlasti kaže da je privatnog
investitora obvezao da ispuni određene uvjete nakon kupnje
nekretnine koja je bila gradska ili je od posebnog značenja za
javni interes. Tako je Hanžel bio obvezan da na mjestu starog
hotela Korana napravi repliku, a ako nas vid ne vara, napravio je
kafić s aneksom na kojem stoje plastične životinje, a ne hotelske
sobe.
Kad je prodavana vrijedna parcela u Grabriku, Grad je postavio
uvjet kupcu da budući stambeno-poslovni kompleks sadrži vrtić i
kino. Tamo se danas nalazi zgrada koja nema ni vrtića ni kina,
ali netko prodaje najskuplje stambene kvadrate u gradu. Tamo je
nekoliko ljudi u nevjerojatnim preprodajama zaradilo pokoji
milijun. Tamo nije bilo posve jasno je li tadašnji prvi čovjek
grada Jelić ispao (za svoj brk) jako glup ili jako pametan, ali
jedno je nepobitno: na toj je parceli izigran i izdan javni
gradski interes.
Nadalje, nikad nećemo sa sigurnošću znati jesu li jaslice “Ledo”
u vili na elitnom položaju prodane zato jer je to gradski interes
ili zato jer je vila bila želja još jednog karlovačkog magnata
Žabčića. Je li itko iz Grada ili iz inače rigidnog
Konzervatorskog ureda pisnuo po pitanju javnog interesa vezanog
uz preuređenje zgrade robne kuće Benefit preko puta Borova na
ulazu u Radićevu koju se našla u vlasništvu obitelji Vuković?
Naime, to je zgradu podigao znameniti karlovački ilirac Mijo
Krešić 1845. godine, ona je jedno vrijeme služila kao sjedište
nekadašnjeg Ilirskog društva čitanja, a kroz cijeli svoj kasniji
vijek bila robna kuća s interijerom čija bi se autentičnost u
nekim drugim slučajevima branila od devastacije. Sad će, po svemu
sudeći, u tišini iznutra biti uređena po volji privatnog
investitora. Para vrti gdje burgija neće!
I da završimo ovu sagu o obvezama vlasnika u nekretninama koje
Gradu navodno nešto znače, spomenimo bivši Mustad/Že-Če na
Rakovcu, najvrjedniju zgradu industrijske baštine u Karlovcu, k
tomu i najpogodniju za otvaranje muzeja industrijske baštine koji
je Karlovac već morao imati. I on je, ovaj put igrom slučaja,
preko ovrhe Karlovačke banke posredno u vlasništvu obitelji
Vuković. Ta bi zgrada vjerojatno bila u funkciji da nije uvjeta
vlasti da se u prizemlju mora osigurati prostor od javnog
interesa. Zgrada naočigled propada.
Može se zaključiti da kad postoji komercijalni interes moćnih
karlovačkih obitelji, onda se nađe načina da se propisani javni
interes zaobiđe, kad osobnog interesa nema, zgrade propadaju. U
oba slučaja gradska uprava funkcionira poput ležećeg policajca.
Malo usporava promet, ali se na kraju gazi preko nje.