Nekadašnja tvornica Mustad na Rakovcu, vrijedni primjer industrijske arhitekture već bi bio srušen da nije pod zaštitom. To karlovačkim tajkunskim mozgovima nije bio izazov nego znak da bježe od toga što dalje mogu.
Kako kaže Anić u svom Rječniku hrvatskoga jezika, mecena je onaj
koji novcem i materijalnim dobrima pomaže napretku umjetnosti,
znanosti, sporta…
Nije zgorega podsjetiti se na definiciju s obzirom koliko se u
Karlovcu pojam mecenstva rijetko čuje. Čudan je to proces; u
Karlovcu više nego ikad ima tvrtki i ljudi koji posjeduju
donedavno nezamislivo bogatstvo, a “mecenstvo” je rezervirano za
intervencije Grada, države i fondova EU. Karlovac je u zadnjih
trideset godina utonuo u prosječnost u mnogočemu na razini
Hrvatske, ali po dobiti poduzetnika je u zadnjih desetak godina
uvijek u vrhu. Konkretno, 2018. samo su zagrebački, splitski,
riječki i porečki poduzetnici imali zbrojeno veću dobit na kraju
godine od karlovačkih krupnih 520 milijuna kuna, što je nešto
manje od dvogodišnjeg gradskog proračuna. U Karlovcu se ta dobit,
nažalost, ne vidi.
Valjda smo još u fazi prvobitne akumulacije kapitala kad
novopečeni bogataši manifestiraju svoju financijsku moć “u se, na
se, poda se” logikom, kad ih zadovoljavaju tambure i janjetina,
pretjerano skupljanje nekretnina za sebe i rodbinu i vozanje u
najskupljim mercedesima i porscheima. Za nešto više treba proći
koja generacija, kad se njihovim novcima u stranim školama
iškoluju djeca im i unuci. Oni bi mogli misliti o nadgradnji,
trošiti novac očeva i djedova za nešto uzvišenije od pukih
materijalnih statusnih simbola. Ne bi bilo prvi put, tako je u
Karlovcu bilo s bogataškim trgovačkim i tvorničarskim obiteljima
iz vremena industrijske revolucije, hrvatskim i židovskim, koje
su prvo zgrtale novac, a njihovi bolje obrazovani i društveno
osviješteni nasljednici razmišljali o tome kako bi pokretali
pučke kuhinje i bolnice, financirali sportska društva,
poljepšavali karlovačke parkove, dizali glazbene škole i “zorin
domove”. To je valjda prirodan tijek stvari.
Izuzeci postoje i čini se da u njih možemo ubrojiti svježu
promjenu vlasništva zgradi bivšeg Že-Čea ili Mustada, kako kom
drago, na Rakovcu. Taj vrijedni primjer industrijske arhitekture
vjerojatno bi već bio srušen kao i mnogi drugi industrijski
pogoni u Karlovcu da nije pod zaštitom. Ta činjenica karlovačkim
tajkunskim mozgovima dakako nije bila magnet i izazov nego znak
da bježe od nje što dalje mogu. I trajalo je to 15 godina otkad
je zadnji put zaustavljen stroj za izradu potkivačkih čavala.
Zgrada je završila na bubnju zbog propasti Že-Čea i našla se u
rukama banke čiji je vlasnik – gle vraga – HS produkt čiji pak
vlasnici nisu osjetili poticaj da sa svojih 202 milijuna dobiti
samo u 2018. godini zaštite zgradu od propadanja.
Učinit će to novi vlasnik, TTK, Tvornica turbina
Karlovac.
Za početak, riječ je o neupitno dobrom poslovnom potezu. Bez
obzira što će ulaganja u stari sjaj nakon desetljeća nebrige biti
velika, dobiti bilo kakvu zgradu po cijeni od otprilike 150 eura
po kvadratu na toj poziciji po svim kriterijima je izvrsna
kupovina. Ali kao što kaže Ivan Mikšić, suvlasnik i dugogodišnji
alfa i omega Tvornice turbina, njihova motivacija nije isključivo
poslovna. Bivši Mustad služit će im kao skladište, ali njihov
interes se poklopio s društvenim kojeg je odredila javna vlast –
da cijelo prizemlje mora dobiti namjenu muzeja industrijske
baštine Karlovca. Manje je poznato da TTK već brine o slavnoj
prošlosti metalske industrije u Karlovcu, u svojim pogonima na
Baniji već ima eksponate Tehničkog muzeja inženjerstva
Jugoturbine koji će biti preseljeni na Rakovac i zasigurno biti
popunjavani novim eksponatima. Iznenađenje je što će u zgradi
biti i stalni postav posvećen dizajneru hrvatske kune, grba i
zastave RH Miroslavu Šuteju i još jednoj rođenoj Dugorešanki,
književnici Ireni Lukšić. Nebitno što su oboje rodbinski vezani s
Mikšićem, namjera da se jedna vrijedna zgrada zaštiti i privatnim
novcem dovede javnoj svrsi rijetki je primjer mecenstva u
Karlovcu 21. stoljeća. Mikšić je stara škola, tip kojem je
bitnije što će ostaviti iza sebe negoli vozi li se preko Korza u
polovnoj Škodi ili u Bentleyu.
Da je bar više Mikšića, da bar TTK ima love kao HS produkt. Možda
bi Karlovac drugačije disao i izgledao.