Županija kao politička izmišljotina od kojih više koristi imaju stranački ešaloni nego javno dobro je skretničar, lijevo smetalo i(li) ležeći policajac u prenapregnutom sustavu regionalne i lokalne samouprave republike koja se zove Hrvatskom.
Da se podsjetimo, kao dio gubitničke struje HDZ-a, odnosno
ostatka tužne Karamarkove konzervativne revolucije, Damir Jelić
je nakon dugog razdoblja autokratskog vođenja HDZ-a u Karlovcu,
pa onda i grada i županije, prvo prošlo proljeće sam odstupio s
mjesta predsjednika županijskog HDZ-a da ga ne uklone drugi,
najavivši da će odraditi mandat župana do kraja i onda se povući
iz politike.
Brzo se predomislio, ili ga je netko odozgo natjerao da se
predomisli. Naime, prošlu je jesen nenadano podnio ostavku na
funkciju župana pravdajući se u kratkom priopćenju zdravstvenim
razlozima. Da nije, hvala Bogu, riječ o teškoj bolesti već
“izvjesnom padu imuniteta i snage”, PR-ovski tankoćutno pojasnio
je pročelnik ureda župana Bernardo Pahor. Zaista neobičan razlog
za odlazak, političari na funkciji kod nas ne daju ostavke ni kad
ih pregazi kamion, kad dobiju rak ili dožive prosvjetljenje kao
onomad šaman gospodin Hodak u Saborskom omamljen bunikom, a
kamoli kad im padne imunitet.
Uostalom, županija kao politička izmišljotina od kojih više
koristi imaju stranački ešaloni nego javno dobro je skretničar,
lijevo smetalo i(li) ležeći policajac u prenapregnutom sustavu
regionalne i lokalne samouprave republike koja se zove Hrvatskom.
Kad ste čuli da neki župan loše radi svoj posao, ako baš nije
kleptoman i hodajuća afera? Nikad, iz prostog razloga jer nismo
sigurni što je zapravo županov posao i što on svojom
(ne)kvalitetom može bitno promijeniti. U tom smislu, županiju bi
mogao uz podršku kvalitetnih i prokušanih apolitičnih
profesionalaca koji tamo rade, mogao voditi i Kaligulin konj, a
gdje ne bi prokušana politička zvijer D. Jelić u trenucima
“izvjesnog pada imuniteta i snage”. Zapravo se djelomično slažemo
s Pahorom u procjeni, samo nam se čini da u pitanju nije bio pad
imuniteta nego pad u očima novog šefa HDZ-a Plenkovića. Nitko živ
ne odlazi iz političke hladovine u kakvoj je Jelić bio, ako ne
mora.
Iako je dao otkaz na svoju funkciju, kao dužnosnik – za razliku
od drugih smrtnika iz realnog i javnog sektora – Jelić je imao
pravo na šest mjeseci novčane naknade i staž. Čini se da ju je
iskoristio dobro, uložio u kurkumu, beta-glukan, vitamin D,
probiotike i ostale suplemente za jačanje imuniteta. Naime, očito
je opet dovoljno zdrav i snažan da se točno šest mjeseci od
odlaska iz politike prijavi na natječaj za časno mjesto s kojeg
je 2005. i otišao u dugu avanturu prljanja ruku; Za mjesto
profesora hrvatskog jezika u slavnoj nam Gimnaziji koje se
upraznilo zbog odlaska profesorice Ivanke Vuglešić u mirovinu.
Loša je to vijest za ostalih 30-ak kandidata koji se nadaju da
bez trulih političkih igrica, veza i utjecaja, stranačkih
iskaznica, samo na osnovu fakultetske diplome, znanja i iskustva
mogu dobiti posao u karlovačkoj elitnoj školi.
Čekajte…Kad se bolje promisli, nije to samo loša vijest za njih,
to je loša vijest za sve, a mogla bi biti i za samog Jelića. Što
god školski odbor odlučio neće biti dobro. Bude li Jelić izabran,
nitko neće reći da je to zato jer je nekad davno bio dobar
pedagog, inovativan i predan profesor, već će svima biti jasno da
je oktroiran na političku silu, metodom kojom se u svojoj
političkoj karijeri Jelić obilato koristio. Njegov izbor otvorio
bi – na stranu sirovi politički bezobrazluk – i niz drugih
neugodnih, ali opravdanih pitanja.
Ako bude izabran, kako će čovjek, naučen da mu se podređeni
klanjaju i kimaju glavom, trajno oštećen politikom i moći, kojem
je u krv ušlo da njegova bude zadnja, bude tamo neki profesor
koji mora raditi po pravilima i biti podređen nekom za kog misli
da vrijedi manje od njega? Uostalom, i prije negoli se upustio u
politiku, Jelić je imao povijest ponašanja koje bi mogli nazvati
kratkim fitiljem. Ta, svoju gimnazijsku karijeru završio je
fizičkim nasrtajem na tadašnjeg ravnatelja Mladena Božića i za to
je tada trebao dobiti otkaz. Ma koliko bio u pravu, i ma koliko
mu Božić išao na živce.
Nadalje, s HDZ-om i politikom Jelić je otkrio i vjeru u Boga. Ne
znamo je li to onaj katolički sindrom krivice i upornog
ponavljanja gadosti i kršenja većine deset zapovijedi božjih jer
se utjeha uvijek može naći u ispovijedi i oprostu. Nije ni važno,
ali Jelić je kao javni službenik u, po Ustavu, sekularnoj državi
svoju privatnu fiksaciju na koju ima apsolutno pravo u slobodno
vrijeme i u svom privatnom prostoru, mimo svih demokratskih uzusa
i političke korektnosti, uporno, posredno i neposredno, nametao
kao obrazac ponašanja u javnom prostoru. Hoće li se moći
suzdržati od propovijedanja na satu koji nije sat vjeronauka, već
hrvatskog?
Ako pak ne bude izabran, to će biti proglašeno činom političke
osvete. Kad vodite grad, županiju i stranku onako kako ju je
vodio Jelić, po putu stvarate dugi red ljudi koji bi vas
najradije u čaši utopili. Dakako, oni šute dok moraju. Dok
velmoži ne smrkne. Došao je i taj dan i ima onih što odlučuju u
ovom slučaju koji misle da ni za njih ni za bilo koga drugoga
nije dobro da se Jelić vrati na Gimnaziju. Iako je Gimnazija
formalno u ingerenciji Županije čija sadašnja čelnica sve što je
postigla duguje Jeliću, školski odbor je taj koji odlučuje o
zapošljavanju. A unutra i iznad njih su ljudi koji ni privatno,
ni po struji u HDZ-u, ni politički, ni osobno nisu unisono “ludi”
za Jelićem. Ako je to politika već odlučila tako, Jelić će proći.
Ako nije, mogao bi doživjeti poraz koji mu u životu ne treba. U
svakom slučaju, do ove situacije bolje da uopće nije došlo.
U tom smislu, moramo priznati da nam nije jasno zašto se HDZ u
Jelićevom slučaju odjednom odrekao običaja naslijeđenog iz starog
dobrog komunizma da svoje ljude koji postanu nepoćudni ili uteg
stranci kazni tako da im osigura još bolje plaćenu sinekuru u
nekoj debeloj hladovini.
S druge strane, ostaje pitanje zašto se Jelić nije držao
vlastitih riječi iz vremena kad je odlazio s mjesta župana. Rekao
je tada da će se posvetiti “mladima u području političkog
marketinga”. Valjda pod tim nije mislio na Gimnaziju, već na
privatni biznis. Po prvi put u životu zaraditi plaću na tržištu,
to može produhoviti čovjeka u potrazi za samim sobom.