Kao čovjek mogu razumjeti i one s lijeva, one s desna, one za i
one protiv famozne Istanbulske konvencije, ali ne mogu razumjeti
verbalnu nasilnost aktera ove trakavice koja prijeti da se
pretvori i u nešto gore. Jasno mi je da u Saboru postoji dovoljno
ruku i s lijeva i s desna, s pozicije i opozicije da se ona
usvoji. Neki vrag mi ne da mira, počinjem sumnjati da se ipak
nešto “iza brega valja” i da zapravo tu nešto “opako smrdi”, da
se iza ženskih prava ili rodnih kako god hoćete ili borbe protiv
nasilja nad ženama nešto drugo skriva, što se silnom galamom želi
sakriti. Da se razumijemo, nisam pobornik nekih teorija zavjere.
Više od tih “rodnih akrobacija” zanimaju me neki drugi aspekti
Konvencije, koji nekako izmiču pogledu javnosti ili tek stidljivo
proviruju iz zakutaka. Manipulacije. Ili pravljenje ludim. Osobno
me ne smeta kada me tamo neki zapjenjeni aktivist iz neke
nevladine udruge koja se financira novcem Vlade ili pak neko
novinarsko spadalo nazove primitivcem, neandertalcem ili nekim
sličnim po njemu uvredljivim naslovom. Za mene je to čast.
Postajem zabrinut kada određena osoba koja slovi kao
stručnjakinja ustavnog prava govori da nečega nema što jasno piše
u Konvenciji. Tada sam se sjetio starog profesora koji nam je
govorio da čovjek Boga može umom spoznati, i da to nije problem.
On nastaje u trenutku kada čovjek tu spoznaju treba prihvatiti.
Ateizam je taj trenutak, nesposobnost ili nespremnost prihvaćanja
očito spoznate činjenice. Ili još točnije; odbacivanja spoznate
istine.
Najdojmljiviji su mi oni koji komuniciraju s mrtvima, pa znaju
što bi kardinal Kuharić, pokojni već 17 godina rekao. Ili oni
poput novinara Pofuka u Večernjaku koji zna što bi Isus poručio
nama katolicima danas. On je valjda osobno sjeo kraj Isusa i
onako prijateljski mu sugerirao što da poruči nama danas; jel’
važno ono u srcu ili među nogama. Da se malo poigram, njemu bi
najvjerojatnije poručio da je najvažnije ipak ono u glavi
(gornjoj). Njemu valjda Isus šapće čime se treba nabacivati na
nas. On je njegov novi prorok.
Najbolji su mi papisti svih fela. Oduševljeni sljedbenici pape
Franje. Za razliku od nas katolika, osobito Hrvata antipapista.
Oni gutaju svaku papinu riječ, upijaju je s oduševljenjem,
ugrađuju u svoj život. Za razliku od katolika koji su neposlušni
svome poglavaru.
Ta gomila netrpeljivosti, uvreda spram onih koji propitkuju,
dovode u sumnju neke stvari. Ako je sve tako bistro i jasno zašto
je Vijeće EU izradilo tajni dokument o Istanbulskoj konvenciji?
Osim ako nešto mutiš. A onda ga deklasificiralo, dakle učinilo
javnim? Ako si uvjeren da je nešto ispravno onda barataš
činjenicama, argumentima, a ne vrijeđanjem, omalovažavanjem,
nasiljem u ime nenasilja, podmetanjem… Nastojati oduzeti drugom i
drugačije mislećem svako ljudsko dostojanstvo ne čini mi se
najboljim načinom borbe za ljudska prava. Ponekad mi se
inkvizicija čini “dječjom igrom” prema onome što se danas događa
onima koji idu protiv novih tvoritelja javnog mišljenja i
djelovanja. Kad pročitam neke tekstove u novinama ili portalima i
komentare ispod, onako me ljudski baš sram što pripadam ovoj
vrsti živih bića na zemlji.