Advent ili upotrijebimo našu domaću riječ Došašće (čemu se
stidjeti naših riječi?) vrijeme je za svakog čovjeka da na
trenutak stane, uspori i posveti ga na poseban način sebi.
Vjernik, kršćanin, učinit će to na svoj način, čovjek koji nije
vjernik može to učiniti na neki drugi način. Bitno je da sam ga
posvetio sebi. Nisu problem razne krize, sve su one nadvladive,
kažu da je problem što je čovjek neprestance “izvan sebe”, a
upravo je ovo vrijeme prilika da dođemo malo “k sebi”.
Svojim sadržajem, porukom i značenjem Došašće nadilazi usko
religiozne okvire i postaje opće dobro. Svaki čovjek na svoj
način teži uravnoteženosti, skladu i sreću koja nadilazi podjele
koje susrećemo svaki dan. Svaki od nas je ponajprije čovjek sa
svojom poviješću, svojim intimama, uspjesima i neuspjesima,
promašajima, posrtajima, padovima i ustajanjima, usponima i
padovima, nadanjima. Svaki od nas nosi svoju sliku svijeta, svoje
snove. Često smo samo krhotine, potrgana slika onoga što želimo,
čemu stremimo. Oscar Wilde lijepo kaže: “Svi mi živimo u blatu,
samo što neki od nas gledaju u zvijezde”.
Došašće je Kairos – pravi trenutak da pokušam pogled iz blata
usmjeriti zvijezdama. U Pizidovu epigramu koji se čuva u
trogirskom samostanu sv. Jeronima na pitanje upućenu Kairosu
zašto mu pramen kose pada na čelo, on dogovara: “Nek ga zgrabi
svatko tko se nađe na mom putu”. A na pitanje zašto je ćelav
straga odgovara: “Ma koliko velika želja bila, onaj koga preletim
uhvatit me neće”.
U svim gradovima koji nešto “drže do sebe” organiziraju se razni
adventski sajmovi. A sajam je mjesto i događaj gdje se prodaje
sve i sva i kupuje sve i sva. Tako se zapravo Došašće pretvara u
sajmeni događaj u kojem je važan potrošač i na kraju će se
zbrajati dobitci u materijalnom smislu. Sajam pretvara čovjeka u
trgovca i potošaća. Zapravo ne stignemo podići pogled prema
zvijezdama, prema nečem kvalitetnijem. U došašću zapravo se
susrećemo s najgrubljim oblikom materijalizma.
Pokušajmo si zamisliti situaciju: nalazim se u jako osvjetljenoj
prostoriji, dok je vani mrkli mrak. Mrak oko te prostorije mnogo
je veći nego svjetlo u prostoriji. Prilazim prozoru i otvaram ga.
Otvaram sve prozore i sva vrata da mrak uđe u prostoriju. I onda
zapažam čudo. Sva ta velika tama nije uspjela progutati svjetlo u
mojoj sobi; naprotiv svjetlo iz moje sobe rastjeralo je tamu oko
moje sobe. Sada si zamislim drugu situaciju, da je vani svjetlo a
u mojoj sobi tama. Otvaram prozore i vrata i po prvom pravilu
sada bi tama u prostoriji trebala progutati svjetlo. A događa se
obratno. Svjetlo opet proguta tamu.
Ove situacije su realistične, provjerljive. Došašće je vrijeme da
upravo tako gledamo na svijet i život. Realistično. Ujedno ovi
primjeri bude optimizam koji počiva na realnosti da tama nikada
ne može biti jača od svjetla, laž od istine, zlo od dobra. I to
je ta novost koju je donio Isus Krist a kršćani su pozvani da je
unose u svakodnevicu. I ne samo kršćani – svaki je čovjek pozvan
oplemenjivati svijet svjetlom svoga života.