Križ u Sabornicu. Ne bilo kakav – onaj od tri
metra. Veći nego što ga imaju drugi. Približno iste veličine kao
onaj na Golgoti. Neka se zna da su u ovoj zemlji većina kršćani,
to jest katolici. Tako se bori za narod, vjeru, Krista protiv
komunista, ateista i ostalih “…ista”. Tko kaže da našim
sabornicima nije stalo do naroda, napretka, boljeg života. Ili
možda sa se svi tješimo da je nama ipak bolje nego njemu na
križu. Kažu da nebo nema granica, ali vjerojatno ljudska glupost
nadmašuje i tu bezgraničnost neba. Mislim da bi u Sabornici na
zidu trebale visjeti gaće na štapu kao trajni podsjetnik što su
nam ti isti “križari” kroz dvadeset godina učinili. Trajni
podsjetnik sebičnosti političkih elita, gramzivosti i nemorala.
Čast pojedincima!
Lijepo je rekao pokojni Joža Pankretić u Saboru :” Kdaj sem došel
vu Sabor 1990., bil sam za mnoge od vas grof, bil sem gazda, a vi
niste imeli niš, ni za žmigavac, a sad vozite ‘marcedese’ i
kupujete tvornice.”
Govoreći o križu papa Franjo rekao je u svojoj homiliji 19.
lipnja 2016. slijedeće o: “Nije riječ o nekom ukrasnom križu, ili
ideološkom križu, nego križu života, križu vlastitih dužnosti,
križu vlastitog žrtvovanja za druge iz ljubavi – za roditelje, za
djecu, za obitelj, za prijatelje, pa i za neprijatelje –, križu
raspoloživosti za solidarnost sa siromašnima, za zalaganje za
pravdu i mir.”
I dok slušamo i gledamo bezobzirnu podjelu u tijelima vlasti,
državnim kompanijama, agencijama kao da se radi o stranačkoj
prčiji a ne o našem vlasništvu koje je stjecano desetljećima dođe
da čovjek povraća od gađenja. Istovremeno nam se prodaju fore o
pravima i slobodama, talibanizmu, sekularizmu, srednjem vijeku.
Koga to zanima?
Dadnemo se “navući na tanki led” besmislica, međusobnog gloženja,
trvenja, ideoloških i povijesnih kvazi rasprava o preoblikovanja
čovjeka glodajući bačene kosti dok se oni časte delicijama. Jedni
nas plaše križem, sekularizmom, “mračnim srednjim vijekom”.
Lijepo je napisao najveći stručnjak za srednji vijek, Warren
Hollister: “Po mom sudu, tko god epohu koja je iznjedrila
katedralu u Chartresu, koja je “izumila” parlament i sveučilište,
naziva mračnom, ili je mentalno retardiran, ili je velika
neznalica”.
U šizofrenoj situaciji svašta se čuje, predlaže, prosuđuje,
namjerava pa ponekad i u djelo provodi. Što veća glupost – to
veći medijski odjek i prostor. To veća šansa da ideja, “nemisao”
postane stvarnost, naša svakidašnjica s kojom ćemo se morati
nositi godinama.
Istina, dobro kao da su ustuknuli pred neistinama, spletkama
“igrama bez granica”, pohlepom. Istina postoje svijetli primjeri
ljudske solidarnosti u našem društvu ali oni se nalaze negdje na
rubovima naše zbiljnosti.
Vozeći se skoro svaki dan iz Rečice u grad postajem sve tužniji,
rezigniraniji dok promatram prekrasnu pokupsku plodnu ravnicu
koja sve više i više zarasta u korov i šikarje. Čude se i stranci
koje susrećem, neshvatljivo im je da žitnica postaje pustoš.
Baciš li pogled s naše strane preko Kupe prema Sloveniji –
obrađen svaki komadić zemlje.
Devet sam godina u Rečici i za to vrijeme zatvorio sam 44
domaćinstva. Umjesto ljudi i domaćih životinja dvorištem se širi
drač, šikara. Nekada sam iz dvorita promatrao stari Draškovićev
dvorac, spomenik kulture, danas ga ne vidim od šume, drača i
šikare – ruševina zaboravljena, prodana za “siću”, stanište
lisica, tvorova, čagljeva, zmija otrovnica koje doplaze i u moje
dvorište.
Nekada ponos Galerija Žunac, danas sve prazno, odneseno, drač i
korov, rđava vrata na lesi….
O tom bi volio da mi netko progovori u ovoj predizbornoj
kampanji, ne o križevima u Sabornici, ne o sekularizmu ili
srednjem vijeku. Ne zanimaju me ni ustaše, ni partizani, ni
fašisti, ni antifašisti, ni komunisti, ni katalibani, ni
jugoslaveni, ni kojekakvi uhljebi u sferi civilnog života (čast
pojedincima). Zanima me kada će ova polja opet roditi žitom,
početi neka industrijska proizvodnja…mnoge druge korisne stvari.