Kad je netko neprekidno 50 godina u novinarstvu, a to se upravo dogodilo televizijskom novinaru – komentatoru, Karlovčaninu sa zagrebačkom adresom Slavku Cvitkoviću, koji 8. veljače ove godine bilježi taj značajan jubilej, onda to zasigurno zaslužuje prostor u medijima, a kolega “Cvik” i čestitke za zlatnu novinarsku obljetnicu – pet desetljeća u sportskom novinarstvu. Da je još u radnom odnosu tko zna možda bi “pala” i kakva jubilarna nagrada?!
Izvršni odbor HZSN-a ga je na svojoj sjednici održanoj 5. veljače 2018. u Zagrebu odlučio predložiti za državnu godišnju “Bučarovu nagradu”.
BRAVO DUGOREŠANI
Kad se neki dan pohvalio prijatelju da će uskoro obilježiti točno 50 godina od objavljivanja prvog novinarskog uratka on je to prokomentirao ovako: ‘Za deset godina ta će naša košarka biti tek sport rekreativaca…’ Da li je inače uvaženi kolega tek pobornik crnog humora ili zloguki prorok pričat će onaj koji doživi tu blisku obljetnicu.
Prvi članak objavio je kao gimnazijalac, 17-godišnjak, u Karlovačkom tjedniku 8. veljače 1968. godine. Članak se nije odnosio na ‘loptanje’ pod obručima već na tekst pod naslovom ‘Bravo Dugorešani’ koji govori o uspjehu mladih stolnotenisača među kojima je bio čuveni, a sada nažalost pokojni, Antun – Tova” Stipančić. Istina. U tim je novinama odmah počeo izvještavati o košarkaškom prvoligašu Željezničaru. Čisti sukob interesa, rekli bi da piše o klubu za kojeg igra, nije se mogao iskoristiti jer ga trener kao golobradog klinca uvodio samo da bi faulirao Plečaša, Gjergju ili Daneua… I puno jači igrači mogli su im staviti soli na rep!
– Na kavi sa Zadrankom Zdenkom Zrilić koja razmišlja da se njen košarkaški turnir u svom petom izdanju proširi za još jedan kontinent i pozove jednu momčad iz Kine, pala je ideja da u povodu pet desetljeća novinarstva moja malenkost napiše mali podsjetnik – kaže Cvitković.
SLAVKOV PODSJETNIK
Bilo je teško u redakciji u kojoj su košarku prenosili pokojni Mladen Delić, Boris Mutić i Vladimir Anzulović doći ‘na štih’. Kao i sve u toj redakciji što ju je vodila Milka Babović, išlo je studiozno i postupno.
– Iz tih davnih dana sjećam se prijenosa iz Skoplja u kome je na kraju bilo sporno da li je bio prekršaj Georgijevskog (Rabotnički) na Kičanoviću (Partizan). Suci su dosudili da nije i mi smo se u prijenosu oprostili uz pobjedu Rabotničkog. Kasnije, nakon 10 minuta, logistika Partizana ishodila je prekršaj pa je Kičanović pogodio slobodna bacanja. Telefonom sam hitno javio u Zagreb a kolega Anzulović je u Dnevniku sarkastično rekao: ‘Dragi gledaoci vi mislite da je pobijedio Rabotnički, e nije!’ – kaže “Cvik”.
Trebalo je proći 15 godina do odlaska na veliko događanje. Naime, uz ‘dream team’ u redakciji trebalo se izboriti i u konkurenciji još četiri studija – Beograda, Sarajeva, Titograda i Novog Sada koji su također htjeli da njihovi reporteri budu ti koji će ići na lice mjesta. Bilo je to vrijeme velikih klupskih uspjeha, najprije Cibone pa Jugoplastike, kada je određen za Europsko prvenstvo u Ateni 1987. godine.
– Posebno mi je drago da je moj ‘izlazak na scenu‘ vezan uz meni uvijek dragog Krešu Čosića koji je vodio reprezentaciju. Iako je uveo u momčad mlade; Kukoća, Rađu, Divca i Đorđevića, bronca neke nije oduševila. No, treba se podsjetiti da je to bilo najluđe prvenstvo ikada s finalnim trijumfom Grka predvođenih Nikosom Galisom. Europska smotra u Zagrebu, dvije godine kasnije, bila je najuvjerljiviji trijumf jedne vrste i za mene je bila nastavak niza od 17 prvenstava Europe koja za sada završava s prošlogodišnjim – kaže.
Pravi novinarski procvat doživljava sa osamostaljenjem Hrvatske i nestankom ‘republičkog ključa’. Osim, naravno, Zimskih olimpijskim igara u Sarajevu ’84 niz od ukupno 14 olimpijskih igara počinje, za sve nas najdražoj, Barceloni. Nije neskromno reći da moraš biti zadovoljan kada neke misli ostaju i nakon 25 godina ‘Srebro zlatnog sjaja’, ‘Spusti se Franjo’ ili ‘Radost loptanja pod obručima’… Bio je to kao zaokruženi olimpijski ciklus jer je nakon Barcelone slijedila europska medalja u Muenchenu, svjetska u Torontu i ponosno, završna, europska brončana kolajna ’95 u Ateni.
– I danas mi je puno srce kada se sjetim tog srebrnog pa potom brončanog doba. Premda sam Cibonine i splitske uspjehe doživio kao mali od reporterske kamere svejedno sam prikupio točno 20 završnih turnira Eurolige na licu mjesta.
Kada smo već pri nabrajanju ne zaboravimo da je među prvima u Europi NBA slika došla k nama u Hrvatsku, a kasnije je silan ushit bio svako malo skočiti do Chicaga i pratiti sjajnu seriju naslova prvaka u društvu s Jordanom, Kukočem, Pippenom, Rodmanom, ili pak karizmatskim Philom Jacksonom.
– Istina zamjerali su mi da mi vesta ‘miriši’ po duhanu ali sam im uzvratio da oni puše nešto jače… Bilo je to za mene sjajnih pet desetljeća radosti loptanja pod obručima, privilegija koju mi je priuštio posao kojeg i danas radim – kaže za kraj naš jubilarac.
—————————————————————
SLAVKO CVITKOVIĆ (rođen 13.6.1950, Karlovac)
Do umirovljenja (31.5. 2014.) Cvitković je u novinarstvu proveo 47 godina (39 godina stalnog radnog odnosa na HRT-u, odnosno HTV-u). Unatoč umirovljenju u novinarstvu je ostao raditi i dalje. Od jeseni 2014. honorarno radi za Sportklub na kojem komentira utakmice Eurolige i Eurokupa, a prenosio je i EP 2017. godine.
Godine 1968. počeo je surađivati sa lokalnom novinskom kućom “Karlovački tjednik i Radio Karlovac”. Prvi novinarski članak objavio je u Karlovačkom tjedniku sa 17 godina (8.2.1968.) pod naslovom “Bravo Dugorešani”, o mladom stolnotenisaču Antonu Tovi Stipančiću. Izvještavao je najčešće o nastupima KK Željezničar za koji je i igrao, a klub je tada nastupao u prvoj ligi.
Tijekom karijere u sportskom novinarstvu Cvitković je bio prvi predsjednik HZSN-a pri HND-u (od 1991.). Dva puta i dobitnik zlatnog pera (1988. za Univerzijadu, 1997. i za OI u Atlanti 1996). Nakon umirovljenja, HZSN mu je 2014. dodijelio Nagradu za životno djelo. Dobio je i priznanje AIPS-a na OI u Londonu 2012., i u Sochiju 2014. godine.
Zbog odlaska na studij prekida igranje košarke te nastavlja raditi u Karlovačkom tjedniku, Večernjem listu i na Radio Zagrebu. Od jeseni 1972., nakon OI u Muenchenu, prelazi na televiziju pod uredničku palicu Milke Babović. Odmah po završetku studija primljen je u stalni radni odnos te na HRT-u ostaje sve do umirovljenja. U TV-redakciji se specijalizirao za košarku i komentirao sa 20 Final Four turnira, 15 EP-a i 6 SP-a. Komentirao je i mnoge druge sportove kao što su rukomet, skijaški skokovi, Formula 1, motokros, stolni tenis, vaterpolo, biatlon, boks, skijaško trčanje … Komentirao je s 14 Olimpijskih igara (od toga 7 zimskih).
Ako se izuzmu OI u Sarajevu ’84, prva “hrvatska” OI bila mu je 1992. u Barceloni, gdje su naši košarkaši osvojili srebro zlatnog sjaja. Uz tu sintagmu, ostale su zapamćene “Spusti se Franjo” ili “radost loptanja pod obručima”…. Komentirao je sve hrvatske košarkaške medalje (srebro OI 92, bronca EP 93,95,bronca SP 94). U karijeri je odradio više od 5000 televizijskih prijenosa.
————————————————————–