Davno prije, dok me nije bilo, dok nije bila ničija mama, samo cura onog tipa s Rakovca, ona se dizala u 4:30 ujutro i u 5:15 kretala pješice preko cijelog grada, Banijom, preko mosta, pospanim ulicama koje su nekada bile smrznute, a nekada mirisale na lipu. Sve do Kraša. Kada je završila smjena, možda ju je čekao on, možda je istim putem kretala doma.
Davno prije, iako me već bilo, u sunčanom poslijepodnevu stari i ja trčali smo pod šarenim bojama rascvjetalim na nebu u zadnjim sekundama jednog svijeta. Mama je ostala kod kuće, stajala je na prozoru i čekala trenutak kada ćemo se vratiti. Brat je bio u školi, tamo smo trčali tata i ja kada su počele eksplozije. Iz Kraša je izlazila rijeka radnica i radnika, svi su bili užurbani, svi su jurili, krovovi automobila blještali su na miholjskom suncu.
Puno kasnije, nije više bilo ni mame ni tate, ni Kraša.
Samo ponekad, u mraku, kada uđem u Marmontovu i sve je tiho i pusto, učini mi se ponekad da ću vidjeti Kraš.
Vidim onda i nju, kako ide hladnim jutrom prema tvornici, iako me tada još nije bilo. Vidim onda i njega i sebe kako trčimo prema bratu i nismo umorni, nismo prestrašeni, barem ja nisam, trčim u sunčanom danu i krivo mi je kada stignemo do škole, jer tek tamo znam da je, evo, prije par sekundi nestao cijeli jedan svijet.
Darko Lisac