foto: kafotka.net
PETAK, 10.7.
20:35
Na nebu se pojavljuju prvi tragovi sumraka. Crvene pruge na nebu
izgledaju kao odsjaj crvene reklame Konzuma. Nekad davno, bila je
tu jednako crvena cigla tvornice.
Tu, bliže, dječaci trče za loptom. Znam taj osjećaj kasnog
ljeta, dodir lopte na tenisici, na livadi između četiri zgrade,
dok je terasa Ketcha puna, nebo se crveni, a balkoni su istočkani
ljudima.
Znam taj osjećaj da ništa ne može poći po krivu.
Ljudi šetaju pse, djevojčice ispred frizerskog koji to odavno
nije pričaju o nečem osobito važnom, dječak u bijeloj majici
zabija gol i trči podignutih ruku.
Kada ustanem, prvo napravim nekoliko koraka prema “dvojci”. Do
mjesta s kojeg se vidi daljina. Stari VTŠ, crveni neboder, mjesto
na kojem se prelazi do crvenog kioska na skretanju za
Grabrik.
Svijet je toliko crven da vjerujem da je i on tamo, taj kiosk
kojeg već godinama nema.
23:19
Kasno je, pomalo sam pijan. Korzo svjetluca kao da je obično
ljeto, kao da nisu došle vijesti da se sve odgađa zbog virusa,
kao da ne živimo u nekom lošem filmu u koji zapravo i ne
vjerujemo posve. Parkiramo ispred Croatia Osiguranja, razmišljamo
da li prema Ziggyju ili Promenadi, naslanjam se na auto, a tamo
preko korača T.A., gleda u mobitel i ide prema starom haustoru, a
meni se čini da bi u njegovim rukama ovoj slici više odgovarala
knjiga.
SUBOTA, 11.07.
04:21
Ne spava mi se. S prozora, gledam grad. Desno, narančasto i plavo
svijetli natpis Karlovčanke. U tihe sate uvijek budeš dijete,
miris Tekstilke nakratko se provuče kroz nosnice, onda Zelena
terasa, roštilj na velikim pladnjevima i neko odavno izgubljeno
ljeto. Iz susjednog ulaza izlazi čovjek. Ne raspoznajem ga. U
mraku, prilazi automobilu, otvara gepek i stavlja torbu i
dvije velike vreće. Potom se vraća u ulaz. Za koju minutu dolazi
ponovno. Tako četiri puta. Slaže stvari. Svaki put ih zadovoljno
gleda. Nogom udara gume. “Gdje idete!?”, dođe mi da zaurlam.
Sviđa mi se scena. Sviđa mi se to njegovo rano jutro. Želio bih
znati ide li na more, u Slavoniju, u Njemačku – kome? Laganim
korakom vraća se još jednom u ulaz. Valja provjeriti je li sve
ugašeno i zaključano.
11:43
Kod stare bolnice dječak pretrčava zebru prema pekari i voćari.
Nema automobila. On je još mali, a netko mu je nekad rekao da
požuri preko ulice. Zastane kod frižidera sa sokovima, obriše
čelo, izgleda ozbiljno. Muči ga sparina. I meni postane sparno.
Bira ledeni čaj. Produžava Mačekovom, ja skrećem u Krležinu.
Zamišljam kako ide širokom ulicom, zamišljam kako prolazi
vrijeme. Želim mu da bude dobar.
NEDJELJA 12.07.
13:59
Klimnemo si u prolazu. Malo zakašlje i povuče još jedan dim pa
gasi cigaretu na vrhu zelene kante. Protrlja prste da obriše
pepeo. Grad je dovoljno mali da smo se vidjeli već puno puta.
Grad je dovoljno velik da ne znam ništa o njemu. Zanima me
svačija priča, ali ne zanima me da ih slušam od drugih. Ne
stvaram zaključke. Samo neke male. Za njega mislim da sluša
metal. Ne znam zašto. Ali mogu ga zamisliti u majici na neki
stari metal bend.
19:37
Prije kuće, sjednem na zidić. Nemam kuću. Imam stan u zgradi. Ali
zovem ga kuća. I Ježurka je tako. Sjednem na zidić. Iza mene je
Lidl. Onda zažmirim. Iza mene je Kraš. Uvijek to radim ovdje.
Zažmirim, vidim Kraš i čujem glasove. Visoko je sunce, uskoro će
škola. Smijemo se. Gledam im lica, tako mlada. Tako sretna.
Otvaram oči. Na Drežniku, kod klupe, dječak u crvenoj majici
nešto govori, ostali sjede i slušaju. Povremeno se nasmiju. Kad
prođe vrijeme, jedan od njih sjest će na klupu i zažmiriti. I sve
će ih opet vidjeti.
PONEDJELJAK, 13.07.
08:21
Mala djevojčica trči raskopanom Marmontovom alejom. Još je toliko
mala da tata ne mora ni ubrzati korak, tek ga malo pruža. Ona
trči i smije se naglas, zaštićena od svega.
U trenutku, nekim slučajem, malo zastane svijet. Nema automobila.
Utihnu bageri. Ušute se ljudi na terasama. Ne događa se ništa
osim njenog trčanja i smijanja.
I ne treba.
Grad slavi rođendan. Neka joj bude dobar. I neka bude sretna u
njemu.