U Hrvatskoj ima oko 2.500 kladionica, čak četiri puta više na
milijun stanovnika nego Velika Britanija, u kojima mnogi uplaćuju
prosječno 5 milijardi kuna godišnje, a tek se rijetki mogu
pohvaliti kao dugoročni dobitnici. Kladionice uplaćuju oko 300
milijuna kuna godišnje na ime koncesija, poreza i raznih davanja
koje završavaju u proračunima. U uvrnuto hladnoj ekonomskoj
kapitalističkoj logici to je legalna gospodarska aktivnost u
kojoj barem dvije strane zarađuju dobar novac, vlasnici
kladionica i država. A za narod, kao i u mnogim drugim ekonomskim
granama koje cijede neke tamo jadnike, tko pita. Nitko nije ni
rekao da je kapitalizam raj za sve, već neka vrsta socijalizma za
bogate.
To što se iza te logike kriju podaci o desetinama tisuća ovisnika
o kladionicama, odnosno kocki, pa onda zabrinjavajući podatak da
se većina tinejdžera kladilo barem jedno iako je klađenje
zabranjeno za mlađe od 18 godina, dakle to što razara obitelji i
mi kao društvo ignoriramo činjenicu da proizvodimo nove
generacije ovisnika o kocki, nikoga nije briga.
A nekad su se takve tendencije zamjećivale i sjekle u korijenu.
Baš kao što se vidi iz davnog teksta tada mladog novinara
Karlovačkog tjednika Nine Perića. Možda ton teksta oslikava
autoritarnu narav države i ograničavanje sloboda, ali ništa nije
crno-bijelo danas kao što nije bilo ni onda. U tom smislu, možda
ton teksta zapravo oslikava iskrenu brigu za to u kakve će ljude
izrasti tadašnja omladina.
“Kocka”, Karlovački tjednik, 16. travnja 1964.
Grad je jedva dočekao prve tople proljetne dane, pa da svoj život
u četiri zida preseli u parkove i šetališta. Izgleda da su to
jedva dočekale i grupice mladica, koje su zaposjele neke punktove
na javnim mjestima, i reklo bi se, neprekidno od jutra do mraka
vrte smeđe novčiće, već uprljane od blata i premetanja po rukama.
“Pismanje” se zove ova igra. Poznaju je i najstariji Karlovčani
pod tim imenom. A znaju i još nešto: Zarazna je. A i pare se mogu
na njoj izgubiti.
Prošlogodišnje proljeće donijelo nam je istu tu sliku i na istim
mjestima: oko kina “Edison” i kraj Ekonomske škole. Nije ovo
zvonjava na uzbunu: Omladina nam se kvari “pismanjem” i kockom,
ali zar tridesetak mladića ne pokazuju da isto toliki broj
porodica ne zna gdje je jedan njihov član. Isto tako ne zna gdje
se sakrilo i gdje je utrošeno onih nekoliko “stotki” džeparca što
ih mladić dobiva za svoje lične rashode.
A crta usječena na blatnjavoj zemlji “pojede”ponekad i čitav
džeparac, a nesretniku ništa drugo ne preostaje nego da kod kuće
izmisli neki novi trošak, kako bi namakao pare za još jedan dan
“pismanja”. Uza sve to izgleda da nitko nije zabrinut. Male slike
iz našeg grada znaju biti neugodne. I zbog proljeća od koga
očekujemo ljepotu, sunce, zelenilo i nesmetanu šetnju. Da nam oči
ne zapinju za grupicu okupljenu oko crte koja čitav dan vrti
novčiće već uprljane od blata – novčiće za koje je njihov
roditelj utrošio nekoliko sati svog rada za strojem ili uredskim
stolom.
Pripremio Tihomir Ivka