Nijedna se stvar nije činila nemogućom, ni pobijediti "Zvezdu" u Šancu, izgraditi cijeli novi grad preko pruge u desetak godina, ni stvoriti metalurškog diva od deset tisuća zaposlenih.
Nakon što nas je prije desetak dana napustio Slobodan Boco
Kolaković, posljednji član legendarne petorke “Željezničara” koja
je redovito u legendarnom Šancu 60-ih godina tukla košarkaške
veličine “Zadar”, “Zvezdu”, “Partizan”, “Olimpiju”, može se
slobodno reći da je s njim u simboličnom smislu umro i dio
karlovačkog identiteta. I ta tvrdnja nije nužno vezana samo za
sport, već općenito za duh vremena kad se u Karlovcu držalo do
slavnog stiha A.B. Šimića: “Čovječe, pazi da ne ideš malen ispod
zvijezda!” Nisu samo košarkaši bili pozitivno drski, uporni i
ambiciozni, Karlovac je u mnogočemu prednjačio u Hrvatskoj, nitko
u Karlovcu 60-ih godina nije patio od kompleksa manje vrijednosti
naspram velikih gradova i metropola. Gradilo se, širilo se,
industrijaliziralo se, prometno povezivalo…Nijedna se stvar nije
činila nemogućom, ni pobijediti “Zvezdu” u Šancu, izgraditi
cijeli novi grad preko pruge u desetak godina, ni stvoriti
metalurškog diva od deset tisuća zaposlenih.
Kako je Karlovac gubio ambiciju, tako je i Boco sa sve manje
ljudi u Karlovcu htio imati posla, baš kao i neki njegovi
suigrači iz slavne petorke, originalni individualci s kičmom
poput pokojnog Živka Kasuna Žira. Sudbina je htjela da Boco ode u
vrijeme koronavirusa kad su bilo kakva okupljanja zabranjena.
Možda i bolje. Otpratili su ga najbliži, za većinu drugih, a
posebno političke strukture s punim pravom nije ni mario.
Karlovac mu se nikad nije odužio prema njegovim zaslugama, a
današnji vlastodršci koji uživaju u karlovačkoj prosječnosti
ionako vjerojatno ni ne razumiju tko je Boco Kolaković bio i
kakav je duh Karlovca simbolizirao.
Ipak, podsjetimo se još malo koliko je današnji Karlovac daleko
od samog sebe prije nekih pola stoljeća i više, na još jednom
košarkaškom primjeru. U svibnju će se navršiti 50 godina od
Svjetskog prvenstva u košarci održanog u bivšoj Jugoslaviji,
prvog na tlu Europe nakon prvih pet organiziranih u Južnoj
Americi. Uz Ljubljanu, Sarajevo, Split i Skoplje domaćin jedne od
skupina bio je i fizički višestruko manji Karlovac. Kakva
nezamislivo postignuće iz perspektive današnjeg Karlovca!
Reći će mnogi, bila su druga vremena. Istina, ali i u ta druga
vremena bila je velika stvar imati nešto što veliki Zagreb i
Beograd očito nisu imali za organizaciju Svjetskog prvenstva u
košarci.
“Završen spektakl pod koševima”, Karlovački tjednik, 14.
svibnja 1970.
Od nedjelje pa do jučer, Karlovac je bio domaćin velike sportske
predstave – VI svjetskog prvenstva u košarci. U Školskoj
sportskoj dvorani održani su susreti treće kvalifikacijske
skupine, i karlovačka publika je imala priliku pratiti borbe
košarkaških divova i majstora lopte iz SSSR-a, Urugvaja, Paname i
UAR-a. Od svečanog otvorenja u nedjelju pa do istog takvog
završetka, još jednom je dokazano da je Karlovac sposoban da
dobro organizira sportske priredbe na najvišem nivou. Ovu veliku
manifestaciju svjetske košarke pratilo je više od deset tisuća
Karlovčana, 50 novinara iz svih domaćih i mnogih stranih
redakcija, a dvije utakmice prenosila je i televizija.