Još 1990. hodali smo ukorak sa svjetskim trendovima i pred osnovnoškolsku djecu u klupama gurali IBM kompjutere.
Aleluja! Naredne školske godine učenici razredne nastave, odnosno
njihovi roditelji, moći će izabrati informatiku kao izborni
predmet. Tek nedavno informatika je postala obavezan predmet za
5. i 6. razrede osnovne škole. Nema što, napredujemo brzim i
velikim koracima u budućnost. Ali, samo ako ćemo biti ironični.
Napokon smo se sjetili, nakon jedno 20 godina od kad moderni
čovjek u svijetu opće digitalizacije, elektroničke povezanosti,
interneta i društvenih mreža više ne može ništa bez informatičkog
znanja, a nepoznavanje windowsa, worda, power pointa…, u
današnjem svijetu je nešto kao de se ne znate potpisati.
Ali, dok je u Hrvatskoj obrazovanje mladih u vještinama bez kojih
se ne može napredovati u bilo kojem pogledu zanemareno, u
posljednjih trideset godina u školstvo smo se požurili nametati
stjecanje znanja iz vjeronauka kojima u svjetovnom i sekularnom
društvu ne bi trebalo sistemski opterećivati djecu, nego
roditeljima dati na slobodnu odluku hoće li djecu slati u crkvu
na vjeronauk kao što ih izvan škole šalju na satove pjevanja ili
na satove tenisa. I dok se informatika u informatiziranom svijetu
tek probija u prva četiri razreda da bi djeca dala važna
praktična znanja, već dugo vremena im se puni glava vjerskim
dogmama. Dakako, pobornici će reći da izborni sat vjeronauka dan
na slobodno biranje, ali jasno je da tu nema ni “S” od slobode.
Izborni satovi se u pravilu, s jasnom namjerom otežavanja izbora
roditeljima stavljaju u sredinu a ne na kraj školskog rasporeda,
i tako se stvara se atmosfera čopora; djeca koja ne idu na
vjeronauk i “zuje” sat vjeronauka postaju neka vrsta izopćenika i
čudaka.
A kao što nam novine iz prijelomne godine između dva politička
sistema sugeriraju, dobro smo krenuli. Još 1990. hodali smo
ukorak sa svjetskim trendovima i pred osnovnoškolsku djecu u
klupama gurali IBM kompjutere. A onda smo odlučili da su
molitvenici s biblijskim bajkama važniji od tastatura iza kojih
se kriju praktična znanja i egzaktne činjenice.
“Karlovac počinje prvi”, Karlovački tjednik, 21. lipnja
1990.
Karlovačka osnovna škola “Veljko Vlahović” na Dubovcu prva je od
30 škola u SR Hrvatskoj u koju se uvodi kompjuterska nastava. Na
taj način počinje ostvarivanje programa RSIZ-a za osnovno
obrazovanje da su škole uvede nov način nastave koji bi s daleko
više efekata omogućio učenicima da savladaju nastavni program.
Riječ je o čitavoj mreži kompjutera koja se sastoji od centralnog
kompjutera AT 386 IBM i 15 manjih kompjutera Datamini compact AT
286 IBM. Što to konkretno znači za nastavni proces? U jednoj
učionici čitav razred od 30 učenika radi s kompjuterima i na taj
način nastavnik u svakom trenutku svakom učeniku provjerava
znanje ili ga upućuje na ponavljanje gradiva: kako bi naknadno
usvojio ono što u prvom pokušaju nije uspio.
Kompjutere treba shvatiti kao nastavno sredstvo koje služi za
učenje novog gradiva i provjeru naučenog. No, kompjuteri nisu
apsolutno podešeni za sve nastavne predmete. Ima predmeta gdje je
on nezamjenjiv, ali ima i takvih gdje se pomoću drugih nastavnih
metoda i pomagala postižu veći efekti.
Pored kompjutera i programa koji se izrađuju za svaki pojedini
nastavni predmet, bit će organizirani seminari i obuka nastavnika
za rad s kompjuterima. To će provesti Radničko sveučilište “Moša
Pijade” iz Zagreba, pa bi od iduće godine krenula nastava s
kompjuterima. Pomno će se pratiti rezultati ove nastave, posebno
što se tiče usvajanja znanja i savladavanja predviđenog gradiva.
Novom nastavnom metodom služit će se 1400 učenika OŠ “Veljko
Vlahović”. Mreža je vrlo racionalno napravljena, jer na jednom
mjestu i nastavnik i učenici imaju sve što im je potrebno za
savladavanje novog gradiva i provjeru znanja svakog pojedinog
učenika kojem je ujedno i omogućeno da uči na vlastitim greškama
sve dotle dok gradivo posve ne usvoji.