Druže, vozili ste prebrzo, kaže milicionar. "Tko, ja?!", buni se vozač. "Ma, nisam ni 50."
U vrijeme tehnoloških čudesa sve je teže biti nedostupan,
nenadziran i anoniman, nestati s “radara”, a tehnologija je
kumovala i skorom kraju slobodnog ponašanja u prometu.
O tome zorno govore brojke: MUP trenutno raspolaže s preko 350
mobilnih lasera iz ruke ili s tronošca koje uređaji za otkrivanja
radara ugrađeni u automobile u pravilu otkrivaju prekasno, kad
laser već očita brzinu. Nadalje, prema posljednjim podacima, uz
58 fiksnih kamera koje već godinama snimaju i pišu kazne ne samo
za prekoračenje brzine, već su u više traka sposobne snimiti
nevezanje pojasom ili razgovor na mobitel za vrijeme vožnje, još
barem dvostruko toliko je instalirano ili će uskoro biti
instalirano širom Hrvatske.
I sve to s daljnjom tendencijom proširenja ka totalnoj kontroli u
motornom prometovanju cestama. Neki će reći kako je to dobrodošla
tehnološka prednost za povećanje sigurnosti u prometu, drugi pak
u tome vide još jednu depresivnu distopijsku perspektivu Velikog
brata iz Orvellove “1984-e”.
Kao suprotnost tehnološkoj dehumanizaciji, ovaj put
suprostavljamo jedan romantični, gotovo anegdotalni pristup
kontrole brzine “na žgance”. Kao što se vidi u nastavku,
jurnjavom po tada najprometnijom međugradskom cestom u zemlji se
podrazumijevala brzina od 80-ak kilometara na sat. A i promet se
drugačije zvao. Napomenimo da je ovaj zanimljivi tekst na početku
svoje novinarske karijere napisao poznati karlovački kroničar i
sjajno novinarsko pero Nikola Nino Perić koji već šest godina
nije među nama.
“Vozimo ludo”, Karlovački tjednik, 31. 08. 1961.
Nalazimo se na cesti Zagreb Karlovac. Kraj nas vrtoglavo jure
vozila svih vrsti, boja, oznaka i nacija. Čovjek se jedva snalazi
u tom strahovitom tempu. Kad provedete nekoliko sati kraj ove
“žile kucavice” i kad vidite opasnu trku koja se neprekidno
održava na njoj, nije vam više čudno zašto se događaju tolike
nesreće.
Da objasnimo zašto se danas nalazimo ovdje. Saobraćajni odsjek
SUP-a u zajednici s članovima Auto-moto-društva i pripadnicima
JNA proveo je još jednu zanimljivu akciju u okviru Tjedna
saobraćaja pod parolom “Za veću sigurnost u saobraćaju”. Na cesti
prema Zagrebu postavljene su tri prikrivene radio-stanice, koje
su smještene na tačno izmjerenim daljinama. Stanice su imale
imena “Kobac”, “Jastreb” i “Soko”, a kod svake se nalazio
saobraćajac i članovi Auto-moto-društva s prospektima za vozače
zaprežnih i motornih vozila. Između svake radio-stanice
štopericama je izmjereno vrijeme koje je potrebno da se prevali
ova udaljenost uz propisnu brzinu. Naime na relaciji gdje su se
nalazile radiostanice, brzina vožnje je ograničena na 50 km na
sat.
Kako se odvijala akcija? Prva radio-stanica je slijedećoj
javljala trenutak kad je automobil prošao mimo nje. U isti
trenutak kilometar dalje počela je raditi štoperica. Nešto
kasnije emitiran je broj i opis automobila. Što se događalo s
automobilom? Ne videći prikrivenog saobraćajca, vozač je
bezbrižno nastavio ludu vožnju. Štoperica na stanici “Jastreb”
odbrojava sekunde. Iza zavoja već se pojavljuje opisani
automobil. Stiže gotovo minutu prije dozvoljenog vremena. Znači,
vozio je više od 80 km na sat. Milicionar daje znak da stane.
Kočnice zacviliše, auto ostavi crne tragove na asfaltu i zaustavi
se pred nama. Druže, vozili ste prebrzo, kaže milicionar. “Tko,
ja?!”, buni se vozač. “Ma, nisam ni 50.”
“Vi ste, druže, upali u mrežu radio-stanice. Evo vam štoperica
kojom smo mjerili vrijeme i vašu brzinu”, objasni milicionar i
izvadi svoj blok da naplati kaznu. Vozač šuti. Vidi da nema
smisla dalje prikrivati. Danas je takvih vozača bilo napretek.
Svi se ljute i tvrde da nisu vozili nepropisno, a kad vide
štopericu u ruci milicionara i radio-stanicu, onda šutnjom
priznaju grešku. Čini se da smo svi voljni pobijati riječi
milicionara-saobraćajca iako znamo da nismo u pravu. Ali, eto,
takvi smo mi dok smo za volanom. A što bi bilo da nas luda vožnja
dovede u bolnicu? Da li bismo se sjetili opomene motorista u
kožnim odijelima i bijelim kacigama koji neprekidno krstare
ulicama i opominju one kojima se “žuri”. Akcija se nastavlja:
“Jastreb zove Kobca …, Jastreb, javi se … Zaustavite zeleni
Opel, nepropisno pretiče i prebrzo vozi…, Jastreb, jeste li
razumjeli?” Trenutak zatim stiže druga poruka: “Jastreb…, zove
Soko, zaustavite zelenog Fiću KA 14-89…, prebrzo vozi, neće da se
zaustavi…”
Napeto čekamo da se pojavi zeleni automobil. Konačno smo ga
primijetili u grupi više vozila. Još malo… Milicionar diže
tablicu. Već raspoznajemo i broj KA 14-89. Međutim, vozač je
hladnokrvno mahnuo. “Kobac, zove Jastreba…, zaustavite Fiat KA
14-89 …, nepropisno vozi…, nije se zaustavio na znakove
milicionara.”
Napeto čekamo kraj ovog lova. Nakon nekoliko minuta čujemo poruku
za nas: “Fiat KA 14-89 projurio mimo nas. Nismo ga uspjeli
zaustaviti.”
Sutradan su nam iz saobraćajnog odjela SUP-a javili da je vlasnik
i vozač ovih kola zubar iz Karlovca Esad Mehmedbašić. Njemu je
oduzeta vozačka dozvola. Prolaze vozila raznih boja, oznaka i
nacija. Prestižu jedna druge, bore se za primat na cesti, škripe
kočnice, žmirkaju signalna svjetla i krše se propisi koji postoje
zbog nas samih. A ljudi na četiri kotača vole se s njima poigrati
i time se nesvjesno igraju svojim i tuđim životima.