A onda je rat završio, Miloš umro, umirao je polako i rock'n'roll u Karlovcu, pa je jedna tradicija otišla kvragu.
Neboder od 11 katova na uglu kraja Radićeve i kraja Domobranske
ulice useljen prije 50 ljeta i dalje dominira panoramom tog
dijela Karlovca između starog dijela grada i Rakovca.
Osim što je dom stotinjak karlovačkih obitelji, bio je i ostao
poznat po živopisnom ugostiteljskom lokalu u prizemlju kojeg je
od samog useljenja pa do novog milenija vodio Miloš Grubješić,
odnosno njegova kćer. Otud i kolokvijalni naziv “Kod Miloša” koji
se kod starijih generacija zadržao do danas, iako se ta
gostionica originalno zvala “Sport”. Ujutro su lokalni cugeri
desetljećima tu trzali nešto ljuto, preko dana tamo se dobro
gablalo na žlicu za male pare ili čak za nikakve jer je Miloš
znao reći da se kod njega uvijek može naći tanjur graha viška za
nekog nevoljnika. Navečer se pak “Miloš” – osobito osamdesetih
godina – pretvarao u okupljalište rokerski nastrojene
omladine.
Moglo bi se reći da je “Miloš” za Karlovac bio ono što je Zagrebu
bila “Zvečka” – kultno okupljalište progresivne studentarije,
mlađih darkera i pankera (više) te nešto starijih rokera u kojima
je još odzvanjao eko “ljeta ljubavi”, djece cvijeća i pripadajuće
glazbe. “Miloš”, njegova terasa okrenuta prema Radićevoj i zidić
prema današnjoj Domobranskoj ulici nije radio dokasna ni
vikendom. Tamo se u minimalistički uređenom interijeru uz čašicu
žeste ili flašu Karlovačke zagrijavalo do nekih 22 h pa se onda
kretalo dalje u noć. Osamdesetih uglavnom u Hrvatski dom, odnosno
na Malu scenu. Uz sve posebnosti vlastitih gostiju, čudno
obučenih klinca, karlovačkih “originala” poput Velje Đekića i
Šegota, “Miloša” je krasila niska karakterno prigodnih konobara.
Od Mace, preko danas poznatog karlovačkog radijskog voditelja
Damira Valenta, do osebujnog Mileta “Kračice”…
Gostionica nije posustajala ni kad je izbio rat, radila je za
svoju mladu i staru vjernu klijentelu i iza naslaganih vreća s
pijeskom ispred njezinih staklenih izloga. A onda je rat završio,
Miloš umro, umirao je polako i rock’n’roll u Karlovcu, pa je
jedna tradicija otišla kvragu. Danas se “kod Miloša” pod imenom
“Behar” peku bosanski ćevapi i pije bosansko pivo, sve je lijepo
i sterilno, daleko od hipićije i pankeraja 80-ih godina.
Drugim riječima, život ide dalje. Dakako, zgrada je još tu,
udomljuje i dalje stotinjak obitelji na jednoj izuzetno
atraktivnoj lokaciji za život. Polako je uzimamo zdravo za
gotovo. Danas se vraćamo u vrijeme kad je svojim prvim stanarima
donijela neizmjernu sreću imanja vlastitog krova nad glavom.
Doduše, uz sve mane socijalističke gradnje koja je garantirala
samo ono bitno: da će konstrukcija od armiranog betona nadživjeti
mnoge generacije stanara. Sve ostalo bile su sitnice.
“Radost u novom stanu”, Karlovački tjednik, 20. kolovoza
1970.
Ovih dana useljavaju se vlasnici stanova u novoizgrađenu
višekatnicu na uglu Radićeve i Ulice JNA. Ovaj jedanaestokatni
soliter sa stotinjak trosobnih, dvosobnih, jednosobnih stanova i
nekoliko garsonjera, sagradilo je poduzeće “Tempo”. Odlično je
izvedeno spajanje višekatnice sa stotinu godina starom zgradom u
Radićevoj ulici. Većina stanova već je useljena. Vlasnici nekih
samo su dio namještaja smjestili u novi stan, a drugi čekaju
priliku da kupe novi namještaj kako dosadašnji stari ne bi
unosili u novi stan. Okoliš zgrade još nije uređen, ali to nije
smetalo stanarima da preko hrpa smeća i neodvezenog materijala
prenesu namještaj i odnesu ga stepenicama čak do jedanaestog
kata. Privatni ugostitelj Miloš Grubješić već je otvorio ukusno
uređen “Kafe-ekspres” restoran. Doseljenici zgrade već su održali
dva sastanka, na kojima su donosili odredbe i dogovarali se kakav
red treba da vlada u ovom gigantu.
Posjetili smo prije nekoliko dana četiri obitelji. Pozvonili smo
na vratima u prizemlju na kojima još nije stavljeno ime vlasnika
stana. Bio je to stan M. Orlića. Jednosoban je. “Podigao sam
dugoročni kredit i kupio ga za 58.960 dinara”, reče nam vlasnik.
“Površina stana bez balkona je 22 kvadratna metra. Nema špajze. U
ugovoru je stajalo da će njegova veličina biti 32,80 kvadrata.
Nisam znao da se u njegovu površinu računaju balkoni i debljina
zidova. Ima nekih nepravilnosti u postavljanju električnih
instalacija, ali ipak sam zadovoljan. Pa to je sada moj vlastiti
kutić”.
Popismo jedno piće i pozdravismo se s uljudnim domaćinom. Lift ne
radi. Pokvario se već. Iznad jedanaestog kata prostrana terasa.
Lijep i ugodan pogled na Karlovac i okolicu. Tu su i dvije
garsonjere. Pritisli smo zvonce na jednim vratima, ali ne čusmo
zvuk. Pokucali smo. Tako smo se našli u stanu Ane Katić, radnice
poduzeća “Velebit”. Stan je kupilo poduzeće.
“Mali je, ali sam presretna. Još ne vjerujem da imam vlastiti
kutić. Sad sam se susrela s problemima kao što su kvarovi na
električnim instalacijama. Pregorio je jedan šalter. Zvono se već
nekoliko puta samo uključilo, pa sam morala prekinuti žicu. Sada
ne radi. Malena poteškoća i sa smećem jer još nije određeno gdje
će se bacati, lift se kvari, a osim toga on nije predviđen za
teret, već samo za ljude, pa je muka nešto teže donijeti na 11.
kat. Ipak, na to i ne mislim. Ipak sam sretna i zadovoljna.”
Domaćica Ivanka Pavičić otvorila nam je vrata svoga dvosobnog
stana na devetom katu.
“Nas je spasio auto-put. Dosadašnji stan nedaleko od željezničke
pruge je srušen i tako smo dobili ovdje stan. Prostor je velik,
50,5 kvadrata. Žao mi je što u stanu nije moj muž. On je na
sastanku. Njega su već odredili da se brine o liftu i spasi
nekoga ako slučajno ne može izaći.” Ivanka se potuži na neke
sitnice, ali je i ona prezadovoljna stanom.
Anka Šebetić, kuharica ugostiteljskog poduzeća “Korana” u
gostionici “Duga Resa” čini se da je najsretniji stanar. Ona nije
znala kako bi nam dočarala svoje zadovoljstvo. “Zamislite, dobila
sam trosoban stan, a deset i više godina sam bila s mužem i
četvero djece u jednoj sobi. Nismo imali smočnice, zahoda,
kupaonice, a sada to sve imamo. Ovaj stan su zajedno kupili Savez
boraca i moje poduzeće. Trebalo je da dobijem dvosoban stan, ali
zalaganjem direktora poduzeća, to mu nikada neću zaboraviti,
dobila sam ovaj. Kad smo se donekle uselili, ugrijala sam vodu u
bojleru, okupala djecu i vjerujte da sam od sreće zaplakala.
Uvjerila sam se da su ljudi ipak dobri. Prijatelji su mi pomagali
da se lakše doselim. Još ne znam kolika je stanarina. Bit će
velika, ali neću žaliti platiti. Barem znam što ću plaćati.”
Namjerno smo prilikom obilaska odabrali sve vrste stanova.
Saznali smo da nije dobro riješeno pitanje sušenja rublja, mnogo
je primjedbi na električna zvonca, druge električne instalacije,
podove, umrljane zidove, ali su sve te primjedbe ostale u sjeni
radosti i veselja. Garancija za stanove je dvije godine, a
poslije će ga oni koji su ga kupili održavati vlastitim
sredstvima. Sigurno će tada ili već za kratko vrijeme, dok ljude
prođe veselje zbog “vlastitog kutića pod jednim ključem”, kućni
savjet imati pune ruke posla dok se ne otklone nedostaci učinjeni
tokom gradnje. Oni koji su dobili stanove, a imaju mala mjesečna
primanja, možda će prigovarati ako stanarine budu previsoke. Sada
nitko ne viče što se lift pet dana nakon upotrebe pokvario.
Poslije će biti mnogo teže stepenicama na 11. kat. Sada to nije
nikome teško.