I davne 1985. godine jedina škola koja je u potpunosti popunila svoje upisne kapacitete bila je Gimnazija, ujedno i jedina škola čija diploma ne donosi nikakvo konkretno zanimanje
Popis deficitarnih zanimanja po odluci Grada Karlovca zaista je
impresivan. Nedostaje nam kadrova valjda u svemu što se radi s
rukama. Redom: zidari, tesari, bravari, fasaderi, armirači,
krovopokrivači, elektroinstalateri, mesari, rukovatelji
samohodnim građevinskim strojevima, tokari, limari, instalateri
grijanja i klimatizacije, vodoinstalateri, soboslikari, stolari,
autolimari, strojobravari, klesari, alatničari,
elektromehaničari, monteri građevinskih elemenata,
keramičari-oblagači, šivači, pekari, konobari i kuhari,
farmaceutski tehničari i zdravstveno-laboratorijski tehničari. To
što se programi za ova zanimanja u srednjim školama teško
popunjavaju, je već dugo širi sociološki problem s obzirom da
biti obrtnik u većini gore spomenutih zanimanja osigurava bolji
standard i veću zaradu nego bilo koja vrsta činovništva sa
srednjom stručnom spremom u nekoj kancelariji.
Grad traži načina kako da motivira školsku djecu da se odluče za
deficitarna zanimanja čija definicija sama po sebi sugerira da je
s diplomama u džepu tih struka zaposlenje osigurano, a ako se
bude malo poduzetan može osigurati i više nego pristojnu
egzistenciju. Dobrog majstora vodoinstalatera, keramičara,
električara, zidara danas je teško naći i mnogi su spremni dobro
platiti za dobro obavljen posao. Dakle, Grad za deficitarna
zanimanja daje stipendije, pokriva troškove školovanja, čak je
ove godine i povećao iznos s 400 na 500 kn mjesečno. Ali, ima
jedna kvaka. Stipendija za deficitarna zanimanja za srednje škole
ima 15, a samo deficitarnih zanimanja po ovom popisu 29. Dakle,
to šta daje Grad kap je u moru stvarnih potreba.
Za utjehu, u nekim drugim vremenima kad je teški rad bio
cijenjen, a djeca u školi s ponosom govorila da su im očevi
tokari u Jugoturbini, situacija nije bilo puno bolja, barem ne u
ocvalom socijalizmu osamdesetih godina. Tada doduše nije bilo
stipendija, jer su se svi školovali besplatno. Pa kad su za sve
uvjeti bili isti zašto ne upisati ekonomsku školu ili gimnaziju?
Zanimljivo, i davne 1985. godine jedina škola koja je u
potpunosti popunila svoje upisne kapacitete bila je Gimnazija,
ujedno i jedina škola čija diploma ne donosi nikakvo konkretno
zanimanje.
Tekst u nastavku otkriva da se u 35 godina nije promijenilo puno,
iste škole muke muče s viškom, odnosno manjkom zainteresiranih, a
upisna politika se kreira po raznim potrebama, ali se zaobilazi
ona najvažnija – da se škole prilagode potrebama gospodarstva.
“Ponovljena (stara) greška”, Karlovački tjednik, 11.
srpnja 1985.
Prošao je prvi upisni rok za učenike što su minule školske godine
završili 2. razred usmjerenog obrazovanja i ovog se ljeta
opredjeljuju za zanimanje, ali se upisan gronica nije stišala.
Životno važnu odluku donijelo je 976 učenika. Neupisano je ostalo
oko 500 đaka, a u centrima nepopunjene klupe jer su škole
planirale upisati 1700 učenika.
Nakon prvog upisnog roka mjesta ima u svim školama, osim, što i
ne čudi, u centru “Dr Ivan Ribar” (današnja Gimnazija – op.a.)
Najgore su prošli centar “Marijan Čavić” (današnja Tehnička
škola) gdje je slobodno 206 mjesta, centar “25. maj” (današnja
Prirodoslovna škola) na Gazi koja može upisati još 165 učenika.
Učenici koji se nisu upisali, a ne moraju najesen na popravni
ispit mogu se opredijeliti za zanimanja metalske i elektrostruke,
vozačke, ugostiteljske, kožarsko-obućarske, kemijske, prehrambene
i građevinske struke.
Što se zapravo dogodilo?
Već kod raspisivanja natječaja učinjena je velika pogreška.
Otvoreno je 1700 upisnih mjesta, iako su svi znali da je prošle
godine u drugi razred usmjerenog obrazovanja upisano 1554
učenika. Čak i da su svi završili razred i odlučili se nastaviti
školovati u jednoj od karlovačkih škola, nedostajalo bi u startu
150 učenika.
Poznat je i razlog. SIZ-ovi usmjerenog obrazovanja u čijim je
rukama i upisan politika i srednjoškolski centri, oglušili su se
na potrebe udruženog rada i nastojali prvenstveno da uposle
vlastite kapacitete, odnosno popune školske klupe s onoliko
učenika koliko je potrebno da se svim prosvjetnim radnicima
osigura fond radnih sati.
Da stvar bude još teža, učenici (i roditelji) još uvijek hrle u
neke škole i “atraktivne” struke (koje to odavno nisu), neovisno
o sposobnostima, afinitetima i dotada stečenom znanju i, što je
najvažnije, potrebama udruženog rada. Predrasude sredine i
obitelji, još su uvijek nažalost prisutne pri izboru zanimanja.
Jer, kako inače protumačiti činjenicu da je neupisano, nakon prve
upisne runde, ostalo oko 500 učenika, iako u srednjoškolskim
centrima ima još 724 mjesta?
…neupisanih na kraju, istina, ne bi trebalo biti, ali će se
dogoditi nešto drugo: uskoro ćemo imati još više kadrova koji
nikome nisu potrebni, nezaposlenost će rasti, a privreda će,
osobito metalska, tekstilna i kožarsko-obućarska koje su – usput
rečeno – nosioci razvoja regije, i dalje oskudijevati
kadrovima…Očito, nešto ne štima u obrazovnom sistemu, odnosima
SIZ-ova, centara usmjerenog obrazovanja i udruženoga rada, ali i
u našem ponašanju.