Gradska vlast koja je direktni vlasnik u nešto manje od pola i indirektni u ostatku preko gradskih firmi, iz godine sve više steže remen i trenira financijsku strogoću i štednju baš na svojoj medijskoj kući, a s druge strane redakcija im ide sve više niz dlaku.
Paradoksalna je situacija u gradskim medijima Karlovačkom
tjedniku i Radio Karlovcu još tamo od početaka vladavine
gradonačelnika Jelića. Gradska vlast koja je direktni vlasnik u
nešto manje od pola i indirektni u ostatku preko gradskih firmi,
iz godine sve više steže remen i trenira financijsku strogoću i
štednju baš na svojoj medijskoj kući, a s druge strane redakcija
im ide sve više niz dlaku. Kao neka varijanta Stockholmskog
sindroma, vlast vas zatoči, liši slobode, daje vam za život na
slamku, a vi je svakog dana još gorljivije branite. I onda se
dođe do stadija da gradski medij nije ni kritičan, niti zanatski
solidan. Od njega vlast nema štete, ali nema niti neke posebne
koristi. Nije ni čudo što se njegov vlasnik prema njemu odnosi
kao prema 13. prasetu. Morate držati do sebe da bi drugi držali
do vas.
Na tom mediju nema osvrta, tu se ne talasa, kad će netko za 100
godina listati Tjednik u knjižnici pomislit će da je u prvom i
drugom desetljeću 21. stoljeća u Karlovcu teklo med i mlijeko.
Ako i ima nešto loše, to nikad nema veze s vlašću. Tu i tamo čut
ćete neki oporbeni glas u eteru ili preko zapisane izjave u
Tjedniku, ali to je samo oporba, jalna što nije na vlasti i gunđa
jer joj je to u opisu posla. Nema afera, nema istraživačkog
novinarstva. S radio valova i sa stranica lokalnog medija širi se
čista idila i blagostanje, kao da živimo u LaLa Landu.
Ponovili smo to puno puta na ovom mjestu, a ponovit ćemo opet.
Nelogično je i nekako tužno da je Karlovački tjednik nakon što su
uzde crvene diktature tamo negdje 15 godina poslije 2. svjetskog
rata bile društveno-politički bile kritičnije i britkije, kad se
zbog verbalnog delikta i napisanog nepoćudnog sadržaja moglo
završiti iza rešetaka, nego sad kad je sloboda izgovorene riječi
zagarantirana Ustavom a diktatura zamijenjena demokracijom.
Dakako, neke su teme bile tabu, Tito je bio nedodirljivo
božanstvo, ali lokalna rukovodstva u privredi, partijske
organizacije, birokratizam, lopovluk… Karlovački novinari prije
pola stoljeća i više, su otvoreno ili barem između redaka imali
malo tolerancije kad su u pitanju bile pojave koje su razarale
društveno tkivo i podrivale povjerenje u institucije vlasti. Evo
još jednog teksta iz tvrdog komunizma i diktature, sa sadržajem
kakvog je danas u gradskom lokalnom mediju nemoguće pročitati. Da
bi se bolje uživjeli i lakše shvatili poantu, dovoljno je pojmove
“partija” i “savez komunista” zamijeniti sa “stranka” i “HDZ”.
“Društvena odgovornost u sjeni Krivičnog zakona”,
Karlovački tjednik, 10. ožujka 1966.
U danima provođenja privredno, ili bolje rečeno, društvene
reforme skoro na svakom skupu ili u nevezanim razgovorima
naglašava se odgovornost svakog pojedinca za svoje postupke na
radnom mjestu ili u društveno-političkoj aktivnosti. Drukčije i
ne može biti, ako se reforma ne shvaća kao skup propisa , već kao
reforma naših shvaćanja i djelovanja u daljnjem ekonomskom i
društveno-političkom razvoju zemlje.
Ali teško se oteti dojmu da se u naglašavanju odgovornosti svakog
pojedinca odviše gleda na tu odgovornost samo kroz slovo zakona.
A usput rečeno česti su pokušaji pojedinaca, da u zakonu nađu
“rupu” i izbjegnu odgovornost za postupke za postupke koji nemaju
ničeg zajedničkog s intencijama reforme. Ni društveno-politički i
ekonomski život karlovačkog kotara nije pošteđen takvih shvaćanja
odgovornosti. I baš zato čini nam se da je danas više nego ikad
ranije potrebno lučiti odgovornost po zakonskim propisima od opće
društvene odgovornosti.
To konkretno znači da za određene postupke pojedinac ne mora na
primjer doći pod udar Krivičnog zakona, ali ti postupci i te kako
zahtijevaju, i ne bi mogli izbjeći, ličnu društvenu odgovornost
pred proizvođačima, građanima i društveno-političkim
organizacijama. Uzmimo na primjer odgovornost članova SK pred
ovom organizacijom. Nema ništa normalnije nego da član SK
odgovara pred svojom organizacijom za neko djelo koje se štetno
odražava na opća društvena kretanja bez obzira da li se to djelo
može okvalificirati i krivičnom odgovornošću. Međutim,
svakodnevna stvarnost, i kod nas u Karlovcu, uvjerava nas da je
ovakva društvena odgovornost u sjeni Krivičnog zakona i sličnih
zakonskih propisa. Kako drugačije protumačiti činjenicu da je
izvjestan broj komunista na vrlo odgovornim mjestima u Karlovcu
došao zbog svojih postupaka, neposredno pred i za vrijeme
reforme, pod udar Krivičnog zakona, zakona o prekršajima i
privrednim prijestupima, a da istovremeno nisu odgovarali za
svoja djela pred organizacijama SK čiji su članovi.
Tako je na primjer prije nekoliko mjeseci vođen istražni postupak
protiv jednog od odgovornih kotarskih privrednih rukovodilaca
zato što je, neposredno pred reformu, na nedozvoljen način za
svoje lične svrhe nabavio oko 17 tona cementa izbjegavši i porez
na promet. Postupak je obustavljen “zbog neznatne društvene
opasnosti ovog djela”. No da li je to dovoljan razlog da ovaj
komunista ne bude kažnjen u svojoj organizaciji i smijenjen s
rukovodećeg položaja. Ne treba biti veliki poznavalac Statuta SKJ
da bi se došlo do zaključka da je taj član trebao i morao
odgovarati pred svojom organizacijom i prije pokretanja krivičnog
postupka. No to se do danas nije dogodilo.
Sličnih primjera moglo bi se navesti i više. Oni u ovom našem
dinamičnom razvoju i ne predstavljaju ništa tragično. Ali, više
zabrinjava zapostavljanje društveno-političke odgovornosti u
vremenu kad inzistiramo na još jačem razvijanju samoupravnosti
naših građana a posebno neposrednih proizvođača.
Zabrinjavajuće je što se i na jednom od posljednjih sastanaka
Općinskog komiteta SK u Karlovcu moglo čuti mišljenje pojedinih
njegovih članova, prema kojem nosioce nedozvoljenih djela treba
kažnjavati po Krivičnom zakonu, a Komitet se, kako to oni kažu,
mora baviti mnogo krupnijim stvarima. Zaboravlja se, izgleda, da
u našem vremenu – vremenu razvoja samoupravljanja i odumiranja
funkcija države – društveno-politička odgovornost ne smije biti u
sjeni Krivičnog zakona i sličnih instrumenata države.