Nekada su potražnja i nedostatak nekih drugih opcija ipak održavali brojne vrijedne i korisne obrte na životu, danas je opcija mnogo više
Kovači, kišobranari, opančari, brodari, kolari, postolari,
lončari, kožari, tkalci, užari, gumbari, čižmari… duga je i
preduga lista obrta koji su ili potpuno nestali, ili se tek tu i
tamo pronađu ostaci ostataka nekada velikih i razvijenih cehova.
Pa i oni obrti i zanimanja koji su i danas potrebni i gotovo da
garantiraju posao po završetku školovanja sve teže privlače
mlade, ne samo kada je riječ o težim fizičkim zanimanjima, već i
kada su u pitanju smjerovi poput meteorologa, koji je Karlovac
uveo prvi u Hrvatskoj, ali uvijek muku muči s popunjavanjem
razreda, iako meteorologa državi – fali.
No, pogrešno je misliti da je to neki novi trend i novi problem.
I prije punih 90 godina novine su pisale o sličnim problemima, pa
tako i karlovačka “Hrvatska sloboda” iz ožujka 1932. godine.
Razlika je samo u tome da su nekada potražnja i nedostatak nekih
drugih opcija ipak održavali brojne vrijedne i korisne obrte na
životu, dok su danas moderne tehnologije i zanimanja vezana uz
njih pružila mnogima i neke druge opcije.
Uz to smo postali pravo potrošačko i “brzo” društvo, u kojem se
malo gleda na kvalitetu, a više na brzu pa makar i površnu
uslugu. Nije važno što je nekad, primjerice, kišobran, znao
potrajati i par desetljeća, kada danas u trgovačkom centru košta
10 kuna pa nije šteta ni ako ga zaboravimo negdje vani.
“Za kakova i koja zvanja treba da se sprema naša mladež”,
Hrvatska sloboda, 4. ožujka 1932. godine
Hiperprodukcija kandidata za činovnike i namještenike
naročito državnih zvanja nuka roditelje naše mladeži, da se
zamisle nad problemom, kuda će ta djeca. Kriva je pretpostavka da
svaki svršeni đak mora biti činovnik, svaka učenica profesorica
ili barem učiteljica. Naobrazba i znanje jesu kapital, koji
mladež stječe u školama, ali taj kapital ostaje u njima i onda
ako ga odmah i ne prodadu, unovče. Zar bi našoj poljoprivredi
bilo od štete, da imademo u svakom selu bar nekoliko njih sa
srednjoškolskom stručnom naobrazbom? Kolike bi koristi bilo za
narodno gospodarstvo da se duševni nivo našega seljaka podigne pa
da zemljište obrađuje racionalno, goji korisno i plemenitu stoku
i perad, sadi naročite i izabrane voćke, itd.
A obrtnik? Zašto ne bi na primjer školovani sin nastavio
zanat svog oca, da mu pomaže, a zatim da ga i naslijedi? Koliko
bi takovi ljudi s punim obrazovanjem koristili obrtničkom
staležu, koliko bi se njihov društveni položaj podigao. A i u
internacionalnoj konkurenciji čitava bi naša industrijsko-obrtna
privreda postigla odgovarajuće raison d’etre.
Prigodom debate o stručnim zanatskim i trgovačkim školama u
Skupštini i Senatu u Beogradu potcrtana je činjenica da u nas
nema “hiperprodukcije zanatsko-trgovačkog podmlatka” već da se ta
hiperprodukcija osjeća samo kod svršenih đaka srednjih škola
humanističkog smjera. U našoj industriji i trgovine imade uz
mnoge druge nedostatke veliki broj stručnjaka tuđinaca za koje se
rado nalazi neopravdana isprika da su nenadoknadivi. Tu je eto
otvoreno i široko polje da se naša mladež u što većem broju
upućuje u takove škole i da spremna obori ovu nama nametnutu
neistinu.
Kao dokaz tomu neka posluži naša trgovačka škola u Karlovcu.
Ona djeluje u našoj sredini tek jedan decenij. U to vrijeme
apsolviralo ju je nekih 900 učenika muških i ženskih. Od tih je
dobar dio našao uposlenje kod roditelja ili rođaka – trgovaca i
obrtnika, a ostali u trgovačkim ili industrijskim poduzećima. Ima
međutim slučajeva da su pojedinci osnovali već i samostalne
radnje. Tako je na pr. početkom ove godine apsolvent trgovačke
škole g. Srđan Mutavdžić otvorio trgovinu pomodnom robom u
Karlovcu, a kćerka jednog uglednog trgovca u Karlovcu, koja je
također svršila istu školu, osnovati će također ovdje
trgovinu.
Slučajevi onih đaka koji su se poslije škole osamostalili i u
okolici bližoj i daljoj stvorili egzistenciju jesu mnogobrojni te
o njima ne treba ni govoriti. Ovakovi će trgovci, a naravski i
obrtnici, školovani i naobraženi svojim solidnim, proračunanim
radom, moći napredovati, a istodobno trgovačkom staležu
koristiti. Istoj svrsi služi i ženska stručna škola, koja
osposobljuje žensku mladež za samostalni život. Što su prilike
teže, to treba više znanja i spreme. Kad se u to zamislimo, izbor
za zvanje naše mladeži ne će onda biti težak.
foto: kafotka.net