Riječ je o možda najvećoj sportskoj priredbi u povijesti grada u kojoj je sudjelovao i jedan gradski klub.
Početak 1994. godine Karlovac je dočekao još vidajući rane teških
i katastrofalnih napada agresora na grad u rujnu 1993. godine.
Doživio je grad tada materijalne štete usporedive sa stradanjima
u jesen i zimu 1991. godine, a još tragičnije bile su ljudske
posljedice – stradao je velik broj ljudi, ranjenih je bilo
stotine, a mnogo je građana i poginulo, među njima i dugogodišnji
sportski novinar Tomica Belavić.
Samo par mjeseci kasnije, naš kolega zasigurno bi bio u prepunoj
Sportskoj dvorani na pravom europskom rukometnom spektaklu –
četvrtfinalu europskog City kupa, u kojem je Karlovačka pivovara
dočekala superjakog bundesligaša Tusem Essen.
Riječ je o možda najvećoj sportskoj priredbi u povijesti grada u
kojoj je sudjelovao i jedan gradski klub. Dakako, goleme su
košarkaške priredbe od Europskog prvenstva preko NBA selekcije u
Šancu pa do Svjetskog košarkaškog prvenstva 1970. godine, što je
čast koju nikada nije doživio niti Zagreb. Ipak, ogled protiv
rukometnog bundesligaša imao je tu dodatnu komponentu u činjenici
da je sudionik bio naš lokalni gradski klub.
Bili su to dani kada je grad živio za rukomet i nije slučajno da
ovaj KAretrovizor posvećujemo tome u vrijeme kada prijeti štrajk
prvotimaca HRK Karlovca koji je nakon par sušnih godina ponovno u
Premijer ligi. Puno toga o svemu rekli smo već u osvrtu, ovog
puta vrijedi tek dodati da zajednički jezik ipak treba naći i to
što prije, jer kako je Karlovac u šezdesetima i sedamdesetima bio
grad košarke, tako je u devedesetima i prvom desetljeću ovog
stoljeća bio grad rukometa. Može to biti još uvijek, no veća
potpora šire zajednice je itekako bitna. No, ne odnosi se to na
konkretne zahtjeve, jer oni su ipak ovog puta krivo usmjereni.
Teško se oteti dojmu da krivnje ima s obje strane – rukomet je
(kao sport i kao klub) možda previše naviknut na “političku”
pomoć i premalo je radio na tome da sam privuče sponzore i
dodatna sredstva, a političari su možda zaista (potpuno
bezrazložno i zapravo apsolutno besmisleno) nakon afere s kojom
sportaši nemaju nikakve veze, previše suzdržani prema klubu koji
nas predstavlja u najvišem rangu jednog od najtrofejnijih
hrvatskih sportova.
Teško se oteti dojmu da Grad može pomoći u razgovorima sa
sponzorima, jer kako to izgleda kada je uprava politički jaka
vidi se na primjeru NK Karlovac 1919 koji svako malo obavještava
javnost o novim sponzorima, iako nesumnjivo u ovom trenutku kao
trećeligaš sa slabom posjetom nije sam po sebi super atraktivan.
Ali, nogomet ima ambicije i ima zalaganje uprave po tom pitanju.
Karlovački rukomet trenutačno je u rukama entuzijasta koji su
održali klub u najtežim trenucima i to im nitko ne može negirati
niti oduzeti. Ali, to ne mijenja činjenicu da je stav “Grad nam
treba dati više novca” duboko pogrešan. Što ne znači da Grad ne
može pomoći.
No, da ne duljimo i ne zaplićemo se, vratimo se u 1994. i
spektakularnu utakmicu u ratnom Karlovcu, kada je slavni
bundesligaš dobio svoju “porciju” pred oduševljenim gledateljima.
Ponovilo se!