U španjolskom parlamentu upozoravaju da bi razmjeri kockanja mogli dosegnuti - Hrvatsku.
Da je netko sredinom šezdesetih izumio vremeplov, tu vječnu
maštariju mnogih, društveni bi radnici, među njima i novinari,
vjerojatno pali u nesvijest kada bi vidjeli razmjere koje su
kockanje i različiti oblici igara na sreću dosegnuli na ovim
prostorima.
I nije do toga nikom previše stalo, za razliku od nekih drugih
sredina pa smo prije nekoliko tjedana mogli čitati i o tome da se
u španjolskom parlamentu raspravlja o problemima u južnoj
pokrajini Murciji koja, lijepog li citata svima na ponos “po
broju kladionica u odnosu na broj stanovnika druga u Europi,
odmah iza Hrvatske”.
U Španjolskoj, također, u okviru borbe protiv kockarske
ovisnosti, kladionice od 2021. ne smiju biti sponzor sportskim
klubovima, dok se u Hrvatskoj od prošle sezone i nacionalna liga
zove prema kladionici.
Kako bilo, daleke 1964. godine lokalni je tjednik s puno
zabrinutosti pisao o “pismanju”, obliku kockanja za siću, s
kovanicama koje se bacaju prema crti pa tko najbliži – kupi
ostale.
“Kocka”, Karlovački tjednik, 16. travnja 1964.
Grad je jedva dočekao prve tople proljetne dane, pa da svoj
život u četiri zida preseli u parkove i šetališta. Izgleda da su
to jedva dočekale i grupice mladica, koje su zaposjele neke
punktove na javnim mjestima, i reklo bi se, neprekidno od jutra
do mraka vrte smeđe novčiće, već uprljane od blata i premetanja
po rukama. “Pismanje” se zove ova igra. Poznaju je i najstariji
Karlovčani pod tim imenom. A znaju i još nešto: Zarazna je. A i
pare se mogu na njoj izgubiti.
Prošlogodišnje proljeće donijelo nam je istu tu sliku i na
istim mjestima: oko kina “Edison” i kraj Ekonomske škole. Nije
ovo zvonjava na uzbunu: Omladina nam se kvari “pismanjem” i
kockom, ali zar tridesetak mladića ne pokazuju da isto toliki
broj porodica ne zna gdje je jedan njihov član. Isto tako ne zna
gdje se sakrilo i gdje je utrošeno onih nekoliko “stotki”
džeparca što ih mladić dobiva za svoje lične rashode.
A crta usječena na blatnjavoj zemlji “pojede”ponekad i čitav
džeparac, a nesretniku ništa drugo ne preostaje nego da kod kuće
izmisli neki novi trošak, kako bi namakao pare za još jedan dan
“pismanja”. Uza sve to izgleda da nitko nije zabrinut. Male slike
iz našeg grada znaju biti neugodne. I zbog proljeća od koga
očekujemo ljepotu, sunce, zelenilo i nesmetanu šetnju. Da nam oči
ne zapinju za grupicu okupljenu oko crte koja čitav dan vrti
novčiće već uprljane od blata – novčiće za koje je njihov
roditelj utrošio nekoliko sati svog rada za strojem ili uredskim
stolom.
(foto: kafotka.net)