Tadašnji kolega novinar sve prijestupe i zločine opisuje vrlo živopisno i kićeno.
Valjda od kada je novina, od tada je “crna kronika” mnogim
čitateljima najpopularnija rubrika. Iako će uvijek biti i onih
koji će prigovarati zbog količine “negativnih” vijesti, žalosna
je činjenica da će upravo takve najviše privlačiti čitatelje,
kako danas kada funkcioniramo preko “klikova” i “lajkova”, tako i
u davnom nevinom dobu novinarstva, kada su ulični kolporteri
izvikivali naslove i sadržaj privlačeći tako građane da kupe svoj
primjerak novina.
U karlovačkom tjedniku “Hrvatska sloboda” iz 1923. godine, upravo
iz prosinca, dakle ravno prije 100 godina, pronašli smo i poveću
rubriku crne kronike, iz koje izdvajamo nekoliko vijesti, koje
tadašnji kolega novinar predstavlja vrlo živopisno i kićeno.
Zanimljivo je i da za razliku od danas, kada su imena počinitelja
i zakonski zaštićena sve do presude ako nije riječ o javnoj
osobi, novine slobodno objavljuju imena prijestupnika, ali se
skraćenicom zato označavaju – okolna sela.
“Nesreće, kradje i tučnjave”, Hrvatska sloboda, 14.
prosinca 1923.
Tijan Josip, seljak iz Mrkoplja, predao je Ivanu Šenici,
slugi u gostioni Mamule, na čuvanje svojih deset komada svinja.
Kada se je poslije dva sata povratio da ih preuzme i tjera kući,
sluga mu mjesto deset dade samo sedam svinja i time ošteti
vlasnika za 1350 dinara. Vlasnik je odmah podnio prijavu i sa
svjedocima dokazao da je Šenici predao deset svinja, a pošto je
Šenica jedna vrlo poznata ličnost kod suda i policije to nije
bilo nikakove dvojbe da je on tri komada svinja “uzeo pod
svoje” i zato je pridržan u zatvoru.
Često se “ljubav” između muža i žene na različite načine
ispoljuje; katkada se znaju dvoje tako slatko “poljubiti” da
jedno drugome nos odgrize ili muž zna da tako “pomiluje” svoju
ženicu da joj dva zuba izlete. Neobična ljubav svakako je bila
između Laze Lončara, trhonoše, i njegove ženice Evice. Njihovi
ljubavni razgovori vodili su se na kolodvoru i kad je ljubavno
očitovanje doseglo svoj vrhunac zgrabila je Evica zdjelu i bacila
je u glavu svom Lazi. A kako je Lazo bio tvrdje glave nego
zdjela, nije mogao da razumije takovu ženinu ljubavnu šalu i da
joj ne ostane dužan povuče nož i “poškaklja” ženu malo pod rebra
zadavši joj tešku ozledu. Evica je odpremljena u bolnicu, a
njezin Lazica na “meki ležaj” u zatvor.
U selu S. pograbiše se dječak J.E. sa dječakom J.B. i pognaše
se po zelenoj travi cio dan do podne. Jedan mane, drugi omanjuje,
a kako se namjerio junak na junaka, Musa na Kraljevića Marka, to
bi se oni još dugo gonili da se nije J.E. sjetio svojega handžara
i povukavši ga iza pasa rani J.B. na dva mjesta. Osta “Musa” na
zelenoj travi, a “Marko” će vjerojatno u duboke tamnice gdje
“jakrepe memla davi”.
Gospodjica Močivnik Josipa, kuharica u Velikoj Kavani, morala
je svakako biti vrlo dobra radniku Konciliju Florijanu kada mu je
posudila svoj kaput. Kako je ovaj više volio kaput nego kuharicu,
nije ga htio više natrag da ga povrati, a pošto je sad nastupila
zima, to je kaput vrlo potreban pa makar bio i kuharičin.
Gospodjica Josipa je na to svog Koncilija prijavila policiji,
koja je oduzela Florijanu kaput i predala ga kuharici.
U ponedjeljak u jutro, u 6 sati, jedan je “tercet”, sastojeći
se od Ivana Škrobana, Pavla Draženovića i Steve Štefa, odigrao
svoj zadnji komad u Zagrebačkoj ulici. Oni nisu mnogo birali u
repertoiru već uzeli onaj komad gdje se deklamuje i prikazuje
šakanje. Kako je bilo rano jutro, kad je sva publika spavala, to
nije imalo smisla ni da se “predstava” daje, i kad ih je uzalud
“javna bezbednost” opominjala na red i mir, oni nisu slušali. Da
se predstava svrši, redarstvo je samo “spustilo zastor” i odvelo
rane glumce iza kulisa u redarstvene uze. Epilog će biti po
nekoliko dana počinka s onu stranu brave.
(foto: kafotka.net)