Ljubav prema brzini oduvijek nam je svojstvena, no ponekad prerasta u čistu obijest.
Ljubav prema brzini vjerojatno je urođena čovjeku, u mnogim
situacijama svakako ćemo svi rado iskoristiti prigodu da negdje
stignemo brže ako je to moguće, no oduvijek je ta težnja dovodila
i do ekstremnih situacija i onih koji posve bezobzirno jure
svojim putem, a često i iz čiste obijesti.
S vremenom i razvojem tehnologije i vozila prevelike brzine
postaju sve opasnije, no i u samim začecima prijevoznih sredstava
nisu bile bezazlene, o čemu svjedoči crtica iz lokalnog lista
Svjetlo stara ravno 140 godina, a koja govori o brzoj i nagloj
vožnji, iza koje se ipak krije nešto sasvim drugačije od
onoga što pod tim terminom i pojmom podrazumijevamo danas.
“Nagla vožnja”, Svjetlo, 17. kolovoza 1884.
godine
Već smo više puta opazili, da kod nas nitko neobraća
pozornost na brzu vožnju te se je zato dogodilo već i više
nesreća.
Tako je jučer sluga gospoje V. u napitom stanju tako tjerao
konje kraj ugla kako se ide kod pravoslavne crkve na ogorelinu te
je tako skoro pogazio neku ženu koja se je tamo nalazila.
Mi znamo samo toliko, da u drugih gradovih to ne obstoji, da
se smije voziti u sried grada, kako je koga volja na očigled
gradskih stražara, te time stavljati u opasnost čovječji život.
Gradska straža ne bi trebala trpjeti da se brže vozi u gradu,
negoli malim kasom, a na zavojitih ulica pako samo korakom!
(foto: kafotka.net)