Dok se HDZ-ovci ondje bore za vlast, Ličani se bore za golo
preživljavanje. O Ličkoj-senjskoj županiji intenzivno se govorilo
ovih dana zbog političke karijere donedavnog prvog HDZ-ovog
Ličanina Darka Milinovića. U županiji koja je u srcu Hrvatske,
obišli smo njezinu periferiju. U nekim od sela još uvijek čekaju
asfalt, vodu, uličnu rasvjetu. Stari umiru, mladi odlaze, ali
dolaze Kinezi.
Bili smo u Lici. Najveća, ali zapravo najmanja hrvatska županija.
Najveća površinom. Najmanja po broju ljudi koji u njoj žive. A
kako žive? E, to je posebna priča.
Prolaznika baš i nema. Susjedi su kilometrima daleko jedni od
drugih. Tu je Milica, ima 81 godinu, samo ona, Crni i mačak koji
povremeno navrati. Nabasali smo na nju posve slučajno. Ni ne
znamo gdje smo. Kaže nam u polju smo između dva sela, Gradine i
Šeganovca.
“Gore ima osam stanovnika i ja deveta, sve samci, na jednom
mjestu dvoje. Najmlađa ima 72. godine. Staro selo, stari ljudi”,
priča nam Milica.
Suprug joj je umro prije 4 godine. Djece nisu imali. Susjedi su
ili pomrli ili se odselili. Nju drži optimizam, a ona drži 30-ak
ovaca. Mirovina joj je tek nešto veća od tisuću kuna. Bez ovaca i
malo vrta, doslovce bi gladovala.
“Imam tu paprike za sebe dovoljno, pet šest, paradajz je otišo
ća. Ako umrem netko će pojesti i to je to”, rekla nama je.
Ako umre, u ovom zaselku više neće živjeti nitko. Tako je to u
Lici, kažu nam. Uvjerili smo se i sami. Jasno nam je da je ovdje
oduvijek bilo teško živjeti. Bez ceste, s grubom klimom i daleko
od civilizacije. Ali dok su si mogli svojim rukama osigurati
dovoljno – ostajali su. Više ne.
Selo Ponor