Iz Kine Laura Volarić Horvat
Javni ples u Kini potpuno je spontana, neorganizirana aktivnost mještanki i mještana, bez prisile, aktivnost bez hijerarhije, dakle nema službenog voditelja grupe i plana rada, nema cilja kojem streme, kao što su smotre i natjecanja ili dokazivanje među selima, a ipak se održava redovito. Na pitanje zašto se okupljaju, sudionici naglašavaju dva osnovna razloga: vježba i zabava. Mislim da je upravo u tome važnost tog običaja, piše nam iz Songxija, kineskog sela gdje je boravila protekla tri tjedna Karlovčanka Laura Volarić Horvat.
Mislila je ona da je to specifičnost mještana sela Songxiju, ali se kasnije osvjedočila da je to svojstveno Kini općenito. Radi se o tzv. javnom plesu.
Provela je tri tjedna u istome selu, nebrojeno puta susrećući iste ljude, više puta primjećujući iste zanimljivosti, ali je za javni ples prvi put čula od mlade Kineskinje Pie, volonterke iz Kine koja također nije iz ovog sela, ali sudjeluje na projektu zajedno sa 60 sudionika stranaca, te je slučajno naišla na javni ples i pokazala Lauri video snimku gdje mnogo ljudi, uglavnom žena usklađeno pleše na ritam glazbe iz zvučnika, koji je osigurala jedna od polaznica.
– Bilo ih je tako slatko vidjeti. Navodno se okupljaju bez nekog rasporeda i ako ih hoćeš vidjeti, trebaš svaki dan provjeriti mjesta na kojima se obično sastaju, rekla je Pie.
“Tako sam i ja krenula u izviđanje, svakako sam to htjela vidjeti svojim očima. Zanimalo me koji je profil ljudi koji sudjeluje na toj aktivnosti, koliko ih obično ima, što će reći na pitanje zašto to uopće rade, koliko su voljni o tome govoriti, hoće li to biti s ponosom ili sramom, zanimalo me i oblače li za to neku posebnu odoricu, rade li posebnu frizuru ili mogu doći u natikačama u kojima beru rižu, možda nepočešljani”, prepričava Laura i kaže da ju je sve u svemu zanimalo zašto, kakvu ulogu to čini u njihovom svakodnevnom životu.
Pogledavala je, kaže, na dvije lokacije gdje ih može naći, ulaz u selo ili košarkaško igrališe i vrijeme kad se obično sastaju, oko osam navečer, par puta je krenula sama i osjećala se kao da tome mora prići oprezno, da ih ne ometa, kao što moraš vrlo polagano prići srnama ili plahim mačkama.
– Nisam ih uspjela pronaći iz prvih par pokušaja pa sam jedne večeri zamolila kineskog volontera Jeffreyja da mi pomogne u traženju i prevodi moja pitanja i njihove odgovore. Te večeri našli smo ih, a već sam izdaleka znala sam da su tu, zbog glazbe na koju plešu. Kad smo stigli blizu njih i kad su vidjeli da s njima hoćemo uspostaviti interakciju, odmah su sve prestale plesati i bile začuđene što ih prekidamo, a pogotovo što ja, na kojoj je po samom izgledu jasno da sam iz dalekog svijeta, pokazujem neki interes za njih. Jeffrey me predstavio, objasnio da me zanima njihov običaj i da im hoću postaviti par pitanja. Sve su bile žene i sve su se okupile oko mene i sve su imale izraz lica koji je govorio “što sad ona hoće?”.
Ipak su potom na pitanje, zašto se uopće okupljaju, odgovorile dosta radosno i ponosno, radi vježbe i zabave, a ostalo se moralo iz njih izvlačiti, vjerojatno zato što im je taj običaj toliko uobičajen da uopće ne razumiju zašto je nekome nešto u vezi s time toliko intrigantno.
Te su večeri tamo bile žene, izgledom bi se reklo starije od 50 godina; žene pred mirovinom ili duboko u mirovini. Na pitanje pridružuju li se plesu ikad i muškarci, odgovaraju da je to vrlo rijetko.
“To je zato što muškarci teško rade tijekom dana pa navečer samo žele odmor”, rekla je Shou Hui Xian, polaznica koja se ubrzo definirala kao glasnogovornica grupe, nakon par sekundi šutnje i oklijevanja. Taj me odgovor prilično iznenadio jer mi se dotad nije činilo da u selu, pa i u kineskom društvu općenito, postoji takva jasna tradicionalna podjela na muškarce koji rade i žene koje ostaju kod kuće.
Potom me zanimalo kako znaju kada se okupljaju ako nema pisanog rasporeda. Hui Xian objašnjava da su sve uglavnom susjede pa obavijeste jedna drugu; ili jedna pusti glazbu, što je ostalima znak da je okupljanje počelo! Polako se skupljaju i plešu jedan do dva sata. Nema službene voditeljice plesa, već se tijekom plesa slobodno izmjenjuju ideje pa je ona s idejom na čelu grupe.
Još dodaje da se sastaju svaku večer kad su slobodne, obično ih ima između 15 i 20, a navodi tri mjesta sastanka u selu, s tim da su na onom blizu autobusne stanice ponekad i bubnjevi kao podloga plesu.
Čini se da je ovo fenomen cijele Kine, popularnost ove vrste plesa raste najviše kroz zadnjih desetak godina, i u selima i u velikim gradovima. Naime, u većim gradovima, “bake” koje plešu ponekad zauzmu cijeli trg i ometaju normalno funkcioniranje grada. Ljudi se žale da plesanjem blokiraju put, a navodno je 2013. godine u Pekingu nastao incident kad je jedan čovjek ispucao metak u zrak i na plesače pustio pse. Najveći je problem, navodno, glasnoća glazbe uz koju se pleše, jer ponekad ometa javni red i mir.
Prema Laurinim saznanjima čak je i kineska Vlada odlučila regulirati slobodu plesača sastavivši listu 12 koreografija koje se smiju plesati i uz koju glazbu. Određeno je i vrijeme kada se smije plesati te maksimalna glasnoća glazbe. Naravno, na to su se pobunili plesači i oni koji tu praksu podržavaju, jer smatraju smiješnim da takve stvari uopće treba regulirati, zbog toga što je ples stvar slobodne volje, ima samo dobre učinke, te da se vlada ne treba u to uopće miješati.
Ovaj fenomen odražava se i na aktivnost kineskog tržišta, jer se vidi porast ponude odjeće i ostale opreme za one koji se ozbiljnije bave javnim plesom na trgovima. Već su kreirane mnoge aplikacije kojima se plesači obavještavaju o okupljanjima, kao što je npr. The Tangdou Square Dance app, na kojoj oni napredniji mogu uvježbavati pokrete uvijek iznova pomoću tutoriala koje aplikacija nudi ili se jednostavno mogu povezati svi ljubitelji takve vrste plesa u nekoj zajednici. Velik izazov kompanijama koje te aplikacije proizvode je privlačenje ljudi da koriste takve aplikacije, budući da je profil prosječnog plesača preko 50 godina ili umirovljeni ljudi koji uglavnom još ne koriste mobitele na takvoj razini. To se vidi prema tome što stariji ljudi imaju u prosjeku manje novca uplaćenog na aplikacijama za plaćanje mobitelom od mlađih ljudi jer još nemaju dovoljno povjerenja u takve načine plaćanja i povjeravanja svojih informacija.
Ipak, u selima kao što je Songxi, ovaj običaj još se odvija neometano i nije tako ozbiljan, a time je i užitak veći jer se ne opterećuju napretkom. Čini se da je za njih to samo način kvalitetnijeg provođenja slobodnog vremena od toga da su u kući uvijek s istim ljudima i s istim problemima.
Zaokupljena spoznajom o javnom plesu Laura se u današnjem javljanju pita za kraj ne bi li bilo bolje da se ljudi i u Hrvatskoj bave takvim nečim umjesto da toliko često ponovno i iznova razmišljaju o istim stvarima, kao što je manjak novca, politika, povijesni prijepori, neizvjesna budućnost, nezaposlenost ili niske mirovine. Ponekad samo treba napraviti pauzu od loših misli, pa zašto to ne učiniti plesom?