U medijskoj gomili frazera, snagatora,vikača uperenih protiv
vjere, vjerskih zajednica, osobito Katoličke Crkve, u kojima se
bez imalo građanske svijesti za odgovornost izgovorenoga ili
napisanoga vjernike (osobito katolike) proglašava klerofašistima,
određuje im se gdje će moliti, u što vjerovati, kako se u
takozvanom civilnom društvu ponašati. Prizivaju se prošla
vremena, s njima valjda Hude Jame, Macelji, Stara Gradiška i
ostala mjesta rezervirana za one koji nisu bili u duhu
“najnaprednijeg društvenog uređenja” ili se držali “opijuma za
narod”. Brka se pri tome pojmovima država i društvo kao reliktom
prošlosti. I dok traže za sebe prostor u društvu, kršćanima bi to
uskratili. Nek se moli doma, u društvu mora šutjeti, dapače,
sramiti se svoje “zaostalosti”. Nije li to novi oblik fašizacije.
Dok se s jedne strane govori o pluralizmu, s druge strane
poželjna je pluralizacija samo nekih, kao u Orwelovoj
Životinjskog farmi: svi su jednaki, ali neki su jednakiji.
Pa dobro, tko je to onda kršćanin? Nemam pretenzija o tome
razviti neku veliku raspravu, ipak u duhu dijaloga (upoznavanja s
drugim i drugačijim, ili posvjećivanja vlastitosti) želim u
nekoliko rečenica sažeti svoja razmišljanja.
Kršćanin je čovjek koji živi u svijetu, ne u nekom nestvarnom,
izoliranom, njemu sklonom. Ima svoju povijest (koja ne mora biti
slavna, besprijekorna): osobnu, obiteljsku…., svoj karakter,
narav, čežnje, snove, mane. Ne mora čak biti ni bolji od drugih.
Pripada zajednici s kojom se najvjerojatnije ponekad ne slaže u
svemu, ponekad je i ljut na nju. Svjestan da nije savršena jer je
čine pojedinci kao i on – nesavršeni. Gleda filmove koje gledaju
i drugi, čita knjige, novine koje čitaju i drugi, ide u škole u
koje idu i drugi, radi s drugima i drugačijima. I ne misli da su
mu drugi i drugačiji neprijatelji, manje vrijedni. Ima često i
predrasude kao i drugi. On je čovjek na putu. Zna da svaki čovjek
ima slobodu izbora. Sloboda je za kršćanina dar Božji, ona
čovjeka uzdiže iznad svega, čini ga Bogu sličnim. Biti protiv
drugoga za kršćanina je – biti protiv Boga, jer Božje je stanište
u čovjeku.
Kršćanin je svjestan da ga drugi možda ne razumiju, da u očima
mnogih izgleda čudan. Zna da ga, sasvim neopravdano proglašavaju
zaostalim, skoro retardiranim. Protivnikom napretka. Ne smeta ga
što će ljudi reći o njemu, njegovim slabostima, nedosljednostima,
promašajima. Svjestan je svega toga. On nije savršen pa je zbog
toga kršćanin. Čovjek je na putu, stranputice su njegova
svakidašnjica, pada, ali se diže, često je sablazan za druge. Ni
Isus nije birao savršene, birao je obične ljude.
Kršćanin zna, usprkos svih etiketa da njegovi prijatelji kršćani
rade u prestižnim znanstvenim institucijama, zna da su mnoga
znanstvena otkrića plod rada kršćana. On sa znanošću nema
problema. Znanost za njega nije religija već sredstvo kojim
otkriva i poboljšava život – svoj i tuđi. Nema problema ni s
istinskim napretkom, ljudskim pravima. Svaki čovjek ima pravo na
život, slobodu i dostojanstvo. Očekuje da i drugi poštuju njegovo
pravo da bude drugačiji i misli drugačije.
Ne nameće nikome svoje poglede, ali smatra da ima ista prava i
obaveze kao i drugi javno izreći svoje mišljenje, za njega se
zalagati – i u državi i u društvu. Nikoga ne smatra
drugorazrednim, bez obzira što mnogi njega drže drugorazrednim.
Kršćani nisu monolitna gomila, ispranih mozgova. Oni su zajednica
različitih, različito mislećih, na različitim stupnjevima rasta u
vjeri. Ima ih lijevih i desnih, zadrtih i normalnih.
Oni su vaši susjedi, članovi vaše obitelji, suradnici na
poslu,susretnici na ulici, kafiću. Suputnici u sumnjama,
dvojbama, sa svim mogućim upitnicima koje život nosi.