Iznutra je vozilo skoro kao iz salona, a ispod stražnjeg poklopca motor - "apoteka", ni kapi ulja, a bome ni zrna prašine.
Ljubav nije tu da se propituje, već da izaziva divljenje. Takva je i ona gospodina Mile Špelića (82) iz Slunja i njegovog “Fićeka”. Naišli smo na njih slučajno na parkiralištu u središtu grada. Crveni ljepotan isticao se, naravno, u gomili običnih automobila, a onda smo zapazili gospodina Milu na drugom kraju parkinga. Novinarski instinkt govorio je da umirovljenik ide upravo prema njemu. Pričekali smo dok mu je prišao i posegnuo za ključevima, a onda smo požurili upoznati ih obojicu.
Zadnja linija iz 1985. godine
Gospodin Mile s dosta opreza je primio dolazak dvojice nepoznatih, no kada smo razgovor skrenuli na njegovu “Zastavu 850”, ubrzo je razvukao osmijeh.
– Dugo sam tragao za njim, a onda sam ga pronašao u Zagrebu prije dvije godine. Platio sam ga 5.000 eura – kaža nam gospodin Mile.
– Pa za taj novac ste mogli kupiti nešto bolje, a ne auto star skoro 40 godina? – izletjelo nam je nepromišljeno pitanje, više kao komentar.
Mile nije odgovorio, samo se nasmijao i klimno glavom u znak neodobravanja. U sebi je vjerojatno pomislio nešto poput: “Ovi nemaju pojma o životu”. Ubrzo ćemo shvatiti koliko smo se zaletjeli.
– Ovo mi je sedmi, nikada u životu nisam vozio nijedan drugi auto osim “Fiće”. Prvoga sam kupio 1970. godine. Od tada sam ih promijenio još pet do ovoga. Prije ovoga sam imao jednog plavog, a sada sam nabavio ovog crvenog. To je zadnja linija, čovjek ga je sredio, ko nov je, oldtimer i ne može biti jeftin – govori Mile.
Na brojčaniku kilometara piše 4.000, vjerojatno se ne radi o stvarno pređenoj kilometraži, Mile kaže da je bivši gazda poništio kilometre nakon generalnog uređivanja motora, što ima smisla. Iznutra je vozilo skoro kao iz salona, a ispod stražnjeg poklopca motor – “apoteka”, ni kapi ulja, a bome ni zrna prašine.
Zašto ste mu toliko vjerni? – pitamo Milu.
– Zato što je i on meni, nikada me u ove 54 godine nije ostavio. A i najpogodniji mi je za vožnju, s obzirom na moju konstituciju – odgovara nam smijući se i očito aludirajući na svoj nizak rast.
– Mogli ste voziti i “Peglicu” – znatiželjno pitamo.
– Pa, mogao sam, ali “Fićo” je bolji. Jako je dobar po snijegu, motor otraga, a zadnji pogon. Imam jedan veliki brijeg za ispeljati, a on ne staje po snijegu, logično objašnjava Mile.
Nije on sa svojim “Fićekima” radio neke duge ture, najduže je išao do Zagreba i po Lici, uglavnom su to bile vožnje po Slunju u kojemu živi čitav život, a sugrađani ga znaju kao bivšeg djelatnika tamošnje Porezne uprave.
Dobra forma vozila i vozača
Kaže da mu je žao što ih više ne proizvode, ali je zadovoljan s ovim koji ima, jer je dobro sređen, te je uvjeren da će ga dobro služiti.
– Hoće li vas izdržati – pitamo gledajući u vozilo.
– Ha, ne znam, to ćemo još vidjeti – smije se umirovljenik, očito aludirajući na svoju dobru formu, a ne samo na formu vozila u koji upravo ulazi i srdačno nas pozdravlja.
Popularni “Fićo” bio je simbol radničke klase bivše države. Proizvodio se u “Crvenoj zastavi” po licenci talijanskog Fiata 600, prvo kao “Zastava 750”, a od 1980. godine i u snažnijoj verziji “Zastava 850”. S proizvodnjom se započelo 1955. godine, a posljednji primjerak s proizvodne trake sišao je 1985. godine. Osim u Italiji, po licenci kao u Jugoslaviji, još se proizvodio i u Argentini, Austriji, Španjolskoj te u Kini. U svim verzijama proizvedeno je 2.695.197 vozila.
Pogledajte fotogaleriju
