"U Varešu su zatekli civilno stanovništvo i počeli ih ubijati. Žene su zatekli na polju..."
Saborsko je od proljeća 1991. godine bilo na udaru, a od kolovoza u potpunoj blokadi. Napadi minobacačima su započeli iz pravca Ličke Jesenice i branitelji su tri mjeseci odolijevali, pa se i probijali do Ogulina iz obruča radi dobave streljiva. Dvanaestog studenog su Jugoslavenska narodna armija i srpske paravojne postrojbe započele totalni napad s devet zrakoplova, 43 tenka, desetak haubica i oko tisuću vojnika te probija obranu. Narod je izbjegao, a preostali su ubijani po kućama te bacani u zajedničku grobnicu u kojoj je završio 51 civil. Uništeni su i opljačkani brojni objekti, među inima i crkve i groblje. Preživjeli mještani su se kroz šumu tri dana probijali do Bihaća, da bi potom bili prebačeni u Hrvatsku.
U kući 69-godišnjeg Mate Špehara – Strepe smo zatekli prije komemoracije na razgovorima uz rakiju i njegova dva prijatelja i suborca, 64-godišnjeg Juru Sertića Markova i 67-godišnjeg Petra Špehara čiji je brat Mate poginuo 12. studenog braneći Saborsko.
– Bilo je to u 9.35 sati, a stradao je od tenka. Tada su ranjena i tri ili četiri branitelja mjesta – rekao je Petar.
Mate je dodao da je tada živio u Zagrebu i da su se on i njegovi prijatelji koji su nas ugostili vratili iz sredina u kojima su živjeli i radili da bi obranili mjesto, a utoliko su postojala dva konvoja kojima je u dva navrata probijeno okruženje.
Jure je objasnio da su u prvom naletu najviše stradali zaseoci Štrk, Dumenčići, Tuk i Varoš.
– U Varešu su zatekli civilno stanovništvo i počeli ih ubijati. Žene su zatekli na polju. Problem je bio u tome što je stanovništvo već naviklo da je mjesto mjesecima na udaru, ali se do tada uvijek moglo obraniti, a ovaj veliki napad je sve zatekao – rekao je Jure, a Petar se nadovezao: „Tukli su sa svih strana“.
Pješaštvom se na Saborsko udarilo s četiri strane, a glavni udari su bili iz pravca Ličke Jesenice i Plitvičkih jezera.
– Zapovijed za napad je izdao njihov zapovjednik Čedo Bulat. Napad se trebao dogoditi i nekoliko dana ranije, ali je zbog magle odgađan – nastavio je Jure i dodao da su Saborčani nakon pada mjesta otišli u izbjeglištvo ili u postrojbe i da se nitko nije očekivao vratiti, mada se nadalo.
Drugog studenog je također bio jak napad na Saborsko kada je poginulo pet branitelja i osam teško ranjenih.
– Svi koji su branili mjesto su međusobno rodbina, a bilo nas je dvije stotine – kazao je Mate i objasnio da se Saborsko dugo branilo u okruženju jer su poznavali selo i teren, a i jer su bili motivirani i srčani.
Kazao je i da je došao braniti Saborsko kao dečko sa 76 kilograma tjelesne mase, a vratio se u Veliku Goricu s 48 kg.
Isprva su mjesto branili samo malobrojni policajci i oni su se probijali kroz obruč i hodali 50 kilometara po nepristupačnom terenu do Ogulina radi nabavke municije. Prvi konvoj Saborčana koji su živjeli u drugim sredinama je pristigao 21. rujna, dok je drugi bio u listopadu, objasnili su naši sugovornici. U pomoć su pristigli i pripadnici specijalne policije iz Duge Rese.
Mate je istaknuo da su zarobili neprijateljske vojnike iz Novog Sada i Plaškog i sve ih vratili žive i zdrave u razmjenama za hrvatske zarobljenike, no da se druga strana nije tako ponašala.
Za ulaska s prvim konvojem smo zarobili devet neprijateljskih vojnika koje je predvodio Mile Boca iz Plaškog. Nikome od njih nije pala dlaka s glave – napomenuo je Petar.
Kroz prozor smo vidjeli da pored kuće prolazi povorka, pa smo požurili na komemoraciju, no Mate je stigao udovoljiti našoj molbi da radi fotografiranja stane uz hrvatsku zastavu koja se ponosno vijori na njegovoj kući u slobodnom Saborskom.