Život u opkoljenom i razrušenom Vukovaru bio je iznimno težak. Nije bilo struje ni uredne opskrbe vodom i hranom
Mjesec studeni za Vukovarce je već 33 godine traumatično razdoblje u kojem se s tugom i boli prisjećaju agresije na svoj grad koji je bio gotovo sravnjen sa zemljom.
Bitka za Vukovar bila je najveća i najkrvavija bitka u Domovinskom ratu. Vukovar je pod opsadom bio 87 dana, a bitka za taj srijemski grad završila je 18. studenoga 1991. okupacijom grada koja je potrajala sve do 15. siječnja 1998. i mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja, kojom su Vukovar i druga okupirana mjesta vraćeni u ustavno-pravni poredak Hrvatske.
Život u razrušenom gradu
Život u opkoljenom i razrušenom Vukovaru bio je iznimno težak. Nije bilo struje ni uredne opskrbe vodom i hranom. Većina stanovništva tjednima je bila u podrumima i skrovištima. Mnogi od njih zadnjih dana opsade spas su potražili u vukovarskoj bolnici, jednom od najsnažnijih simbola otpora agresiji na Vukovar 1991. godine.
Ta je bolnička ustanova pretrpjela tijekom tromjesečne opsade grada velika oštećenja, iako je na njezinu krovu bio znak Međunarodnoga Crvenog križa. Pomoć ranjenicima pružana je u podrumu, gdje su u nemogućim uvjetima izvođene operacije.
Prisjećajući se ratnih mjeseci u podrumu vukovarske bolnice, medicinska sestra Zvezdana Pinjuh kaže kako se nije bojala za vlastiti život jer o strahu uopće nije imala vremena razmišljati.
“Bila sam u trudnoći. Mogla sam s ranjenicima izaći iz opkoljenog Vukovara, ali nisam željela to učiniti. Nisam htjela ostaviti kolege kojih je ionako bilo malo”, priča Zvezdana.
“Radili smo puno pa nismo imali vremena niti razmišljati o sebi samima. Bilo je jako teško i puno nam je toga nedostajalo, ali je opet sve nekako funkcioniralo. Za radno vrijeme nitko nije pitao, niti ga je bilo. Kada nije bilo struje radili smo pod baterijskih lampama, a pred sam kraj nedostajalo je gotovo svega, pa i vode i hrane”, kaže Zvezdana.
Slom obrane grada, 18. studenog, dočekala je u bolnici. Kaže da su svaki dan slušali topničke napade ili pucnjeve iz oružja, ali toga 18. studenoga nad gradom je vladala sablasna tišina.
“Tada se među sve nas uvukao strah. Vladao je opći kaos, čekali smo što će se dogoditi. Potrpali su nas u autobuse, nismo znali gdje nas voze. Naš je autobus vozio preko Šida, Sremske Mitrovice i BiH da bi kod Šamca prešli u Hrvatsku”, dodaje Zvezdana.
Simbol agresije na Vukovar
Tijekom Domovinskog rata vukovarska bolnica odigrala je ključnu ulogu u obrani Vukovara. U tri mjeseca opsade u bolnici je liječeno oko četiri tisuće ranjenika, a u iznimno teškim uvjetima izvedeno je oko 2250 operacija. Na bolnicu je dnevno padalo od 70 do 80 granata, a bilo je dana kada je na nju palo i do 700 projektila.
Vukovarska liječnica Mirjana Semenić Rutko diplomirala je u srpnju 1991. godine da bi već u kolovozu radila u vukovarskoj bolnici.
“Nije bilo dovoljno lijekova i medicinskih instrumenata, ali niti vode i hrane. Vode smo pred kraj imali po dvije litre dnevno, tako da smo odlučivali hoćemo li je popiti ili koristiti za kavu ili tuširanje”, navodi liječnica koja danas u Vukovaru ima privatnu ginekološku ordinaciju.
Pokretanjem privatne prakse željela je pokazati da se može uspjeti i u Vukovaru kako bi on postao gradom uspješnih ljudi. “Cilj nam treba biti da omogućimo djeci izbor, tako bi poginulim i nestalim braniteljima i civilima zahvalili za sve što su napravili i podigli im najbolji mogući spomenik. Sjećam se svega, ali sam odlučila živjeti sadašnjost i budućnost”, poručila je Semenić Rutko.
Humanitrani konvoj
U opkoljeni grad 19. listopada 1991. uspio je ući humanitarni konvoj “Liječnika bez granica”, koji je spasio stotinjak ranjenih branitelja iz bolnice. Mnogi nisu bili te sreće jer su vojnici JNA i srpskih paravojnih postrojbi iz bolnice odveli najmanje 260 ranjenika, hrvatskih branitelja i medicinskog osoblja.
Tijela njih 200 ekshumirana su nakon Domovinskog rata iz masovne grobnice na poljoprivrednom dobru Ovčara nedaleko od Vukovara. Među ubijenima bili su francuski dragovoljac Jean-Michel Nicolier te novinar i ratni izvjestitelj Hrvatskog radija Vukovar Siniša Glavašević. Najmlađa žrtva Igor Kačić imao je samo 16 godina, a najstarija žrtva bio je Dragutin Bosanac koji je imao 72 godine.