Dosta često, čak i danas, uprave sportskih udruga bi htjele na čelu svog kluba vidjeti nekog političara, moćnika, čiji bi glavni cilj bio “otvaranje razno-raznih vrata”, na prvom mjestu svojim ugledom a potom i na razne druge načine. Kao što su se istinski sportski entuzijasti zavaravali da će tako postići bolje za svoj klub pa su nažalost često očekivanja bila prevelika, isto tako su političari bili ti koji su se olako prihvaćali funkcija a, unatoč određenoj volji za pomoć, nisu mogli ući u srž problema i zbog toga što možda nisu imali dovoljno vremena baviti se klupskim problemima. Vjerojatno da su im, osim osobne promocije, što u konačnici ne treba biti loše, namjere dobronamjerne. Dapače, treba vjerovati da je političar na neki način sportski “analfabeta” i da je akceptirao krive savjetnike, ignoriravši možda i krovnu sportsku instituciju grada, što bi zasigurno pripomoglo da klub brzo doživi fijasko. Pogrešno je i to što se od takovih ljudi uglavnom očekuje da će donijeti novce, a ne primarno poboljšanje uvjeta i postaviti bolju organizaciju svih tijela kluba.
Političarima, dakako, dodatna osobna promidžba ostvarena kroz sport dobro dođe, naročito u izbornoj godini no, problem je počne li se njihovo rukovođenje svoditi samo na financiranje. Tada nastaju problemi za klub, ali i za njih osobno, ako podbace u očekivanjima. Kod članova kluba, uprave, igrača i navijača, stvara se tada neočekivani negativan imidž i zapravo se iz planirane promidžbene koristi postiže suprotan, negativan, efekt.
Iskustvo je pokazalo da su bolje funkcionirale kompaktne uprave sastavljene od istinskih poklonika kluba na čijem je čelu bio lokalni sportski entuzijasta, klupski čovjek. Naravno, poželjno je i da on bude u stanju tu i tamo donijeti pokoju kunu, ali je više od toga značajnije da želi i zna kako organizirati klub i stvoriti pozitivnu atmosferu. Takvi primjeri su najbrojniji u sportu, poglavito kod onih sportskih udruga za koje možemo reći da su takozvani “mali potrošači”, klubovi iz nižeg ranga natjecanja. No kad su u pitanju “veliki potrošači” tada su to, uglavnom, takozvani “loptasti” sportovi čije su i ambicije znatno veće pa su i problemi veći.
Očito je da su političari shvatili da biti predsjednikom kluba nije tek samo “slikanje” već je to težak rad i obveza pa možda danas i zbog toga, od sličnih funkcija, bježe “k’o vrag od tamjana”. U karlovačkom sportu je vrlo malo primjernih klubova koji imaju redovite godišnje skupštine, legitimno izabrano i agilno vodstvo, ažurnu dokumentaciju… Imamo nažalost primjer da perjanica karlovačkog sporta, HRK Karlovac, već godinama ne može održati skupštinu, okupiti upravu i izabrati vodstvo, pa su od KŠZ-a dobili “stečajnog upravitelja” od kojega se puno očekuje a nemoćan je bilo što učiniti bez “blagoslova moćnika”. Dijelom je to i posljedica stranačkog kadroviranja gdje je pripadnik oporbene stranke, ili nestranačka osoba, u nemilosti vladajućih iako ima volju i znanje za rad u sportskoj udruzi.
Odlaskom Dinka Đankovića s funkcije profesionalnog trenera na plaći KŠZ-a nedavno je za profesionalnog sportskog učitelja – trenera imenovana Tatjana Rašić. Isto tako mačevalac Krešimir Profozić je postao profesionalac u streljaštvu? Matija Štefančić je profesionalac u NK Karlovac 1919, a mjesto profesionalnog trenera u klubu čeka od jeseni i tekwondaša Nevena Trbojevića. Na temelju čega su oni izabrani? Kako se radi o zapošljavanju na neodređeno vrijeme za pretpostaviti je da je obvezna objava natječaja. Da li ga je bilo? Ili je možda i ovo stranačko kadroviranje po podobnosti, ili kadroviranje po prijateljstvu…? Kako novinari sa KŠZ-om imaju korektnu suradnju malo je čudno da o tome nisu obaviješteni. Ili se samo radi o selekcioniranju informacija iz kancelarije KŠZ-a?