Naš današnji gost bavi se mnogim stvarima, ali ona koja je svakako najzvučnija, ali i najsvježija je iz područja matematike. Jer, ovih dana u tom je području - doktorirao!
– Da, evo prije tjedan dana, prošlog petka, postao sam doktor znanosti. Naravno da sam sretan i zadovoljan, puno je truda u to uloženo.
Znaš li možda ima li trenutačno još aktivnih doktora znanosti s područja matematike iz Karlovca?
– Iskreno, ne znam, mislim da ne, ali ne bih volio tvrditi pa da kažem nešto pogrešno. Barem što se moje generacije u širem smislu tiče mislim da ne, jedan kolega, Josip Grgurić, također radi kao asistent na PMF-u, što i ja radim već pet godina, ali nije doktorirao, no nije isključeno da hoće. Kada su prirodne znanosti u pitanju mogu spomenuti Krešimira Baumanna koji je doktor znanosti iz područja kemije i radi na karlovačkoj Gimnaziji što je svakako na čast i samoj školi i, vjerujem, svim njegovim učenicima i učenicama.
Kako je zapravo nastala ljubav prema matematici, datira li još od “malih nogu” kako se obično kaže ili se razvila s vremenom?
– Pa, prije bih rekao ovo drugo. Volio sam matematiku, uostalom upisao sam matematički smjer u karlovačkoj Gimnaziji, no rekao bih da sam bio sasvim prosječan. Zato moram spomenuti profesora Goldašića koji mi je svojim pristupom matematici i načinom predavanja zaista rasplamsao ljubav prema njoj i mislim da je jedan od najzaslužnijih što sam kasnije odabrao to područje i u njemu se usavršavao.
Što sada slijedi? Ostaješ li na fakultetu ili imaš neke druge planove? Možda jednom i ti dođeš kao profesor na karlovačku Gimnaziju?
– Još važem opcije. Jedna je svakako ostanak na fakultetu, trebao bih postati viši asistent, a onda kroz vrijeme i docent. To je sasvim u redu opcija, no mislim da me ipak malo više privlači privatni sektor, moje glavno područje interesa je data science, što bismo na hrvatskom mogli prevesti kao podatkovna znanost i sve više me kopka ideja da se potpuno posvetim tome i profesionalno.
Kolike su mogućnosti u Hrvatskoj za tako nešto? Zahtijeva li to odlazak u inozemstvo?
– Ne! Začudo, dok na mnogim poljima ipak malo kaskamo, područje data sciencea je sve razvijenije i ima dosta tvrtki koje koriste stručnjake na tom polju. Puno je i specijaliziranih manjih tvrtki, a, jasno, uvijek postoji i mogućnost otvaranja vlastite tvrtke iako mislim da se u početku ne bih odlučivao na to. Još uvijek me prvenstveno vodi entuzijazam, željan sam rezultata, a ne novca, tako da se prvenstveno vidim u nekoj već postojećoj ekipi, vjerojatno manjoj, s dobrom atmosferom i kvalitetnim ljudima.
Imaš mnoge druge interese s kojima se relativno i ozbiljno baviš i ozbiljno im pristupaš pa me zanima i kako misliš to sve ukomponirati? Hoće li to rezultirati, kao u stereotipu o američkim tvrtkama, radom po 12 i više sati dnevno, ili će biti vremena za sve ostalo?
– To i mene muči (smijeh), ali vjerujem da se dosta toga može ukomponirati ako se potrudiš. Uostalom, nije bilo jednostavno ni studirati, biti asistent na fakultetu, raditi na doktoratu… i imati sve te ostale zanimacije pa sam dosad uspijevao tako da se nadam da ću moći tako nastaviti i u budućnosti. Naravno, karijera će biti na prvom mjestu, ali svima su potrebni “ventili” za opuštanje i potrudit ću se da ne ostanem bez njih.
Te ostale “zanimacije” nećemo rangirati po važnosti, ali ako krenemo kronološki, rekao bih da je prva od njih bila glazba. Sjećam se da sam pred možda i desetak godina pisao o tvojim autorskim stvarima, ako se ne varam bio je duet s nekom kolegicom?
– Da, glazba je svakako prva. I to ne to što spominješ nego sam krenuo s tamburom, bio sam član Karlovačkog tamburaškog orkestra i orkestra u KUD Matija Gubec i mogu reći da je to stvarno jedno lijepo vrijeme i lijepo sjećanje, puno smo toga prošli, bilo je tu nezaboravnih putovanja i nastupa i rado se sjetim tog razdoblja, no prestalo je sa završetkom srednje škole, jer se više tome nisam mogao posvećivati onoliko koliko je zahtijevalo. A, negdje u srednjoj školi krenuo sam pomalo raditi na svojim stvarima i tako se dogodilo da mi već prvu stvar producira Krešimir Ćurić koji je danas u, mogu slobodno reći, vrhunskom bendu Tight Grips i sada kada gledam unatrag baš sam ponosan da mi je on bio producent. Stvar koju ti spominješ je zapravo bila već na fakultetu, duet s također Karlovčankom s matematičkog odsjeka PMF-a, Anticom Kučić.
Još radiš autorske stvari?
– Ne, nije isključeno da ću ponekad pokušati još nešto napraviti, ali već dulje vrijeme sam morao jednostavno to staviti na stranu, jer bilo je previše drugih obaveza.
No, sviraš i dalje?
– Sviram u zagrebačkom bendu Jumping Jiggalots, koji je krenuo kao rockabilly bend no sada imamo malo širi repertoar i ne bih sad još definitivno najavljivao, jer nisu utanačeni svi detalji, ali vjerujem da ćemo već ove godine, dakle jako skoro, imati nastup i u Karlovcu. Gdje i kada, javim već narednih dana ako se nešto ne izjalovi.
Kako se znamo iz drugih krugova, doći će i to na red, nisam ni znao da ti je velika ljubav i sport odnosno trčanje, ali i ne samo trčanje, već i triatloni. Jesi li bio član nekog atletskog kluba?
– Nisam i sa svime sam počeo relativno kasno, a mogu ti reći i točan datum i razloge! Naime, kao klinac pa i srednjoškolac sam bio pretio, čak bih rekao da je i to dosta blag izraz i onda sam jednog dana jednostavno odlučio tome stati na kraj, promijeniti navike i način života i do danas se sjećam, bio je 16. ožujka 2016., kada sam si rekao “Tomislave, ti od sutra trčiš”. I tako je i bilo. Prvi dan nisam mogao pretrčati ni 400 metara, a da ne stanem i ispustim dušu, ali nisam se dao, bio sam ustrajan i postao mi je to na neki način i stil života, nešto što je neizostavni dio mog dana i zbog svega toga sam i napredovao. Što se kilaže tiče skinuo sam 55 kila, a što se trčanja tiče već za godinu i pol, opet znam i datum jer mi je to rođendan, 8. listopada 2017. godine, otrčao sam Zagrebački maraton.
A sljedeće godine i ultramaraton?
– Haha, ne, ali otrčao sam dosad tri maratona, polumaratone i ne brojim, jasno rado sam trčao i na našem Karlovačkom Ceneru, a i na Adventskoj utrci ali ona mi je bila prekratka (3 kilometra, op.a.), trčali smo kolega i ja i preforsirali smo se, nisam naviknuo na takve utrke, više volim ove duge gdje lijepo imaš svoj ritam.
No, došli su i triatloni…
– Da, to me počelo dosta zanimati kao sljedeći korak, mada nisam imao previše iskustva s plivanjem pa sam prvo malo radio na tome, a onda se odlučio i okušati i bilo je dobro. Odradio sam olimpijski triatlon u Vrsaru, a onda i porečki Ironman 70.3.
To nije puni Ironman?
– Ne, to je zapravo točno pola onog pravog i najtežeg Ironmana (naziv se odnosi na ukupnu udaljenost u miljama, op.a.), odnosno pliva se 3800 metara, zatim se vozi bicikl 90 kilometara i trči se polumaraton, 21,1 kilometar.
Je li pravi Ironman sljedeći cilj?
– Haha, nije, nemam trenutačno tih ambicija, dovoljno je ovo.
Bilo je tako teško?
– Pa čak i nije, jasno da je to vrlo vrlo naporna utrka, ali iznenadio sam se koliko sam se brzo rekuperirao i oporavio, mogu reći da mi je puno duže trajao oporavak nakon maratona.
Na kraju, sve si aktivniji član karlovačke kvizaške scene, sudjeluješ kao igrač, sastavljač pitanja, voditelj…
– Krenulo je se televizijskim kvizovima u kojima, nažalost, nije bilo posebno sreće ali su svejedno bili vrijedno iskustvo. Dva puta sam bio na Potjeri, oba puta sam došao do završne potjere, ali oba puta lovci su na kraju bili uspješniji, jednom Krešo, a drugi put Dean. Bio sam dva puta i na Milijunašu, ali nisam prošao najbrži prst tako da zapravo nisam ni nastupio u onom pravom smislu. Što se tiče pub kvizova i te gradske kvizaške scene to je počelo gotovo slučajno, jedan izlazak s prijateljima s Male Švarče, trebala je biti cuga, a završilo je na kvizu u Golden Pubu i bili smo prvi i to nas je dodatno privuklo i postali smo redoviti. Ipak, nismo se isprva usuđivali doći na kvizašku ligu u Ziggy, jer ona slovi kao puno zahtjevnija i teža, no 2022. nagovorio nas je tvoj kolega voditelj Saša Lenuzzi i došli smo i ostali.
No, počeo si i sam raditi kvizove…
– Da, u Goldenu i danas radim kvizove, isprva smo radili zajedno kolegica Paula Krznar i ja, a potom sam počeo i sam i rado se i danas odazovem pozivu da napravim kviz, obično 1 do 2 mjesečno, evo mogu i pozvati sve zainteresirane, pogotovo one koji nemaju još nikakvog iskustva, da dođu 19. prosinca i okušaju se, dosta dugo sam sad imao stanku pa se skupilo dobrih pitanja, vjerujem da će biti zabavno, a možda se tako stvore i neki novi zaljubljenici u kvizove.
Vodiš i kviz u Vanilli?
– Da, Domagoj Galović i ja, no to je samo vođenje, riječ je o kvizu koji se igra u cijeloj Hrvatskoj i pitanja sastavlja ekipa u Zagrebu, mi smo samo voditelji.
Koje su ti jače kvizaške strane? Pitam jer, to je i samokritika, STEM područja baš i nema puno…
– Znanost mi je svakako jača strana kada je ima, ali imam i druge kategorije koje volim i u kojima se bolje snalazim, kao što su sport, geografija, povijest. Imam dva vrlo jaka glazbena područja, mada su poprilično različita, no veliki sam obožavatelj Beatlesa (i moram tu reći da sam kao jedan od poklona za doktorat dobio veliku knjigu sa notnim zapisima svih njihovih pjesama i oduševljen sam tim poklonom), ali i Eurosonga, jedno vrijeme sam čak i pisao za hrvatsku stranicu posvećenu Eurosongu.
Ima li još nešto što trebamo znati o tvojim preokupacijama?
– Ma nema, zar nije dosta i ovo (smijeh)?