Plevnik je rekao da već naslov Marinkovićeve knjige "realno opisuje nadrealni Koraćev životni i stvaralački put"
U Gradskoj knjižnici “Ivan Goran Kovačić” u Karlovcu predstavljena je u utorak organizaciji Srpskog kulturnog društva “Prosvjeta” knjiga profesora s Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu Dušana Marinkovića “Nalaženja Stanka Koraća. Otpor institucionalnoj asimilaciji”.
Djelo je izdala “Prosvjeta” ove godine, a u Karlovcu su je predstavili i novinar i publicist Danko Plevnik te knjižničar Darko Srndović kao moderator. Tematizira život i rad povjesničara književnosti Koraća koji je maturant Gimnazije Karlovac, a djelovao je od 1962. do 1969. i kao nastavnik na Pedagoškoj akademiji u Karlovcu te njezin direktor.
Diplomirao je i doktorirao na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Do 1991. godine je urednik u časopisu “Prosvjeta”, a potom odlazi u Beograd i radi u Srpskoj akademiji nauka i umetnosti. Istraživao je hrvatsku i srpsku prozu, a značajna su mu djela “Hrvatski roman između dva rata”, “Svijet, ljudi i realizam Vladana Desnice”, “Književna hrestomatija – iz kulturne baštine srpskog naroda u Hrvatskoj”, “Patnja i nada” i “Proljeća Ivana Galeba”.
Plevnik je rekao da već naslov Marinkovićeve knjige “realno opisuje nadrealni Koraćev životni i stvaralački put budući da se njegov cjelokupni život i vodio unutar paradigme nalaženja koju je autor u ovoj biografiji trebao rekonstruirati”.
– Korać je silom neprilika izgubio roditelje Bogdana i Jelicu, brata Dušana i sestru Danicu u Drugom svjetskom ratu, a 1950-ih pronašao novu obitelj, suprugu Tatjanu te sinove Želimira i Igora. Ta ga je krivulja pratila i u ideološkom kretanju. Prvi je put primljen u Partiju 1947., isključen je 1949., a nanovo primljen 1958. Nije bio jednosmjeran niti u pogledu pripadnosti kulturi, pa je dugo njegova dvopripadnost hrvatskoj i srpskoj. Marinković navodi brojne primjere i probleme takvog pristupa – rekao je Plevnik.
Nastavio je da je Korać svoju “književnu dvopripadnost” pokazao i time što je kao srpski kulturni radnik 1965. sudjelovao u osnivanju Matice hrvatske u Karlovcu te podlistka Karlovačkog tjednika “Svjetlo” u kojemu je do 1968. i odlaska u SKD “Prosvjeta” u Zagreb bio vodeći autor. Radno mjesto u Karlovcu je izgubio gašenjem ustanove u koju je vodio.
– Tada su se radi racionalizacije školstva gasile pedagoške akademije, kao što se danas radi iracionalizacije školstva gotovo u svakoj općini otvaraju veleučilišta – dodao je Plevnik.
Rekao je da se Korać 1967. godine suprotstavio Deklaraciji o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika uime “zajedničkosti” jezika, a da je svejedno bio izopćen kao da bi bio njen autor ili potpisnik, kao i da se suprotstavio srbijanskom odgovoru na donesenu hrvatsku deklaraciju.
– Pod teretom gubitka posla i ideoloških pritisaka ne zapada u samosažaljenje i ne proklinje sudbinu, nego još dinamičnije pristupa književnim istraživanjima i ostvarenjima. Po svojoj radinosti, marljivosti i akribičnosti podsjeća na Karlovčanina i imenjaka povjesničara književnosti Stanka Lasića. Za razliku od Lasića, koji se posvetio Miroslavu Krleži, Korać se posvetio Ivi Andriću – kazao je Plevnik.
Istaknuo je da je kod Koraća “zadivljujuć meteorski intelektualni razvoj”.
– Budući da je s 13 godina morao stati na svoje noge, školovati se boraveći po đačkim domovima i preko noći postajati sve obrazovaniji – nastavio je Plevnik.
Naveo je da za Koraća bratstvo i jedinstvo nije bilo samo politička parola, nego oblik kulturnog suživota, prije svih Hrvata i Srba u Hrvatskoj.
– Izazov Koraćeve pripadnosti i literarnog kredibiliteta kretao se između domovine Hrvatske i tematike srpske – napomenuo je Plevnik.
Dodao je da je Korać srpskim političarima u Hrvatskoj predbacivao takozvanu srpsku šutnju, to što ne bi “pružali dostatnu potporu srpskoj kulturi i interesima srpske zajednice, nego su je prešućivali”.
– To je iritiralo Koraća pošto principijelno nije mogao prihvatiti stanovište po kojemu se treba zauzimati za multinacionalnost bez spominjanja druge nacije ili za multikulturalnost bez spominjanja druge kulture, što je otvaralo vrata hrvatskom političkom i kulturnom hegemonizmu – rekao je Plevnik.
Marinković je naveo da je knjiga nastajala dugo, pa i zbog koronakrize kada se nije moglo raditi u arhivima te napomenuo da je svake u tekstu provjerljivo.
– Uvidio sam ono pred čim se našao i Korać, a to je da Srbi u Hrvatskoj o sebi ništa ne znaju – rekao je Marinković.
Istaknuo je da je Korać bio dvije godine mlađi od Lasića, a da je doktorirao šest godina prije njega, “što govori o marljivosti i žudnji za nalaženjem sebe”.
– Fascinira njegova potreba da se pokaže, da se može bez roditelja. Riječ je o vrlo kompleksnoj psihičkoj strukturi – kazao je Marinković.
Nastavio je da je Koraćev znanstveni rad izravno povezan sa studijem hrvatske književnosti.
– Sve hrvatske kulturne i znanstvene institucije su bile otvorene za suradnju s njime, a onda se događa velik obrat – dodao je Marinković.
Korać se bavio hrvatskom kulturom, unatoč traumama iz Drugog svjetskog rata.
– Dakle, on nema problema s drugim, neovisno o iskustvu, nego sa spoznajom da Srbi u Hrvatskoj nemaju institucije u kojima bi proizvodili pamćenje o vlastitoj kulturi – istaknuo je Marinković.
Dodao je da je Korać prvi počeo govoriti o dvostrukoj pripadnosti nekih autora, i to kada se to nije smatralo poželjnim, kao i da je bio u dilemi kako imenovati i odrediti ogromnu kulturnu građu.
– Htio je fantomsko iskustvo o sebi znanstveno obraditi – bez sistematizacije kulturne građe nema. Koraću nije sporno to da srpski autori u Hrvatskoj sudjeluju u cijelom kulturnom iskustvu Hrvatske. Može li književnost Srba u Hrvatskoj biti prisutna kao podsistem u sistemima srpske i hrvatske književnosti, a da zadrži svoj identitet, da se ne utapa, ne asimilira u nijednu veliku sistematizaciju nacionalnih kultura – zapitao je Marinković.