Koalicija koja je dovršila mandat sasvim je drukčija od one s kojom je Andrej Plenković u jesen 2016. sastavio Vladu
Plenkovićeva Vlada će ubrzo, nakon što se raspusti Sabor i
raspišu izbori postati tehnička.
Idealna je to prilika za podvlačenje crte pod mandat 14. hrvatske
Vlade koja će ostati zapamćena po rekordnoj promenadi ministara.
Njih čak 15 napustilo je svoje fotelje.
Uz brojne ministre i koalicija koja je dovršila mandat sasvim je
drukčija od one s kojom je Andrej Plenković u jesen 2016.
sastavio Vladu.
“Naša Vlada je u protekle tri godine i sedam mjeseci mandata
ostvarila sve ključne ambicije koje smo postavili u našem
izbornom programu”, poručuje Plenković na kraju mandata.
Ambicije se spominju od prvog dana, naglašavaju da su Vlada koja
zna uvesti promjene. A baš promjene, ali one kadrovske, mogle bi
biti ono po čemu ćemo najviše pamtiti četrnaestu hrvatsku Vladu.
Rekordnih 15 ministara dalo je ostavke ili je smijenjeno. Od
garniture koja se s premijerom fotografirala na saborskim
stepenicama tog listopadskog dana 2016. uz njega je ostalo njih
svega šestero.
Manje od pola godine u Vladi je proveo Most, partnerstvo je puklo
kad su inzistirali na smjeni ministra financija Zdravka Marića
zbog s Agrokorom povezanog sukoba interesa.
Ministar Marić, a s njime i cijela Vlada, opstali su
zahvaljujućim jednom jedinom glasu neočekivanog spasitelja –
Tomislava Sauche.
Da, Vladu je spasio bivši predstojnik ureda SDP-ova premijera
Zorana Milanovića, koji je baš tih dana privedenog zbog afere
Dnevnice.
Afera za aferom
Umjesto Mosta u Vladu se “ukrcao” HNS, čiji je tada šef Ivan
Vrdoljak samo par mjeseci ranije o Plenkovićevoj ekipi govorio:
“Rezultat Titanic. Samo je pitanje koliko su daleko od sante leda
i da potonu”.
Umjesto za plagiranje optuženog Pave Barišića izronila je nova
ministrica obrazovanja, Blaženka Divjak, a kolektivno potonuće za
dlaku je izbjegnuto kada je eksplodirala afera Agrokor koja je
više nego išta obilježila prvu polovicu mandata Plenkovićeve
Vlade.
Pratili su situaciju pa na horuk donijeli lex Agrokor, zbog kojeg
je na koncu bila prisiljena otići potpredsjednica Vlade i
ministrica gospodarstva Martina Dalić i to nakon objave mailova
iz kojih se otkrilo da je taj ključan zakon pisala grupa
odvjetnika, konzultanata i brokera koje je okupila upravo Dalić,
da bi ti isti ljudi, znani i kao “Borgovci”, kasnije dobili masno
plaćene savjetničke pozicije u izvanrednoj upravi.
“Dajem ostavku jer ne želim biti uteg niti predsjedniku Vlade
niti Vladi”, rekla je Dalić, a naslušao se sličnih riječi
premijer i u drugoj polovici mandata.
“Ne želim da ova Vlada koja dobro radi i provodi projekte, koja
ima izvrsne rezultate, da joj ja budem uteg”, oprostio se tako
Lovro Kuščević koji je otišao zbog afere sa zemljištima. Afere s
nekretninama i pokretninama fotelje su stajale i Gorana Marića,
Tomislava Tolušića i Gabrijelu Žalac.
Odzvonilo je potom i Nadi Murganić i Milanu Kujundžiću.
Na kraju koronavirus i Stožer
I svi ti odlasci dogodili su se mimo čak šest saborskih
interpelacija i rasprava o povjerenju koje je pokrenula slabašna
oporba, jedan od faktora koji su i doveli Plenkovićev tim do
samog finiša. Tu su i prebjezi, odnosno žetončići Milana Bandića
bez kojih Andrej Plenković također ne bi mandat izgurao do kraja.
Podcjenjivalo se, žalio se često premijer, pozitivne gospodarske
pokazatelje u doba njegove Vlade, rast BDP-a, plaća i
zaposlenosti, tri rekordne turističke sezone u nizu. Takvi su,
doduše, bili i globalni trendovi i bez obzira na njih, protiv
Vlade su prosvjedovali škverani jer brodogradnju nisu uspjeli
spasiti, kao i učitelji, što zbog parcijalno provedene reforme
obrazovanja, što zbog niskih plaća.
Ni ideološke podjele nisu smanjene. Jaku struju protiv
Istanbulske konvencije Andrej Plenković imao je i u vlastitoj
stranci, a ustaške simbole nije jasno zabranio, ploča s pozdravom
Za dom spremni i danas stoji desetak kilometara od Jasenovca.
“Što mislite, kako bi u ovakvom hrvatskom društvu kakvo je danas,
ne zahvaljujući meni ili vama, nego ovakvom kakvo je danas, kakav
bi efekt imale zabrane”, rekao je Plenković.
I na kraju, pred ciljnom ravninom stigla je koronakriza i
vladavina Stožera, umjesto trijumfalnog završetka mandata
uspješnim prvim predsjedanjem Vijećem Europske unije. Tih šest
mjeseci bliži se kraju, a da malo tko može navesti ijedan potez
Hrvatske kao predsjedavateljice.
Još važnije, HDZ-u i njegovu ključnom koalicijskom partneru nisu
bila dovoljna ni gotovo tri mjeseca da donesu Zakon o obnovi
Zagreba nakon potresa. Glavni grad države za to će očito morati
pričekati novu, petnaestu Vladu.