Knjiga "Karlovački gradonačelnici i njihovo doba 1918.- 1941." autora Radovana Radovinovića u izdanju Grada Karlovca i Ogranka Matice Hrvatske Karlovac, predstavljena je u Gradskoj vijećnici.
– Dugo sam promišljao kako strukturirati knjigu. Kako nisam
povjesničar, strukturu sam postavio na osnovi uredničkog iskustva
i pravnog obrazovanja. Građu sam grupirao u dva, po opsegu
različita dijela. U prvom, opsežnijem dijelu koncentrirao sam se
na osobe gradonačelnika, njih deset, političke prilike, proces
industrijalizacije i na razvoj grada. Radi boljeg razumijevanja u
političke sam prilike uključio prilike u Državi i na nacionalnoj
razini, po tome je knjiga, nadam se, svojevrsni repetitorij.
Drugi dio je Dodatak, u njemu sam prikazao kulturno-umjetničko
stvaralaštvo i dodao poglavlje Zdravstvo koje se nije moglo
svrstati uz osobu pojedinog gradonačelnika, kao i opće društvene
prilike, kaže autor knjige Radovan
Radovinović.
Knjiga je autorov pokušaj rekonstrukcije razdoblja. Nije moguće
opisati svaki sastavni dio čak niti u doktorskoj disertaciji.
Prema općepoznatom stajalištu da je povijesna znanost suočena s
beskonačnošću svoga predmeta (zato onaj tko se njome bavi odabire
činjenice koje smatra relevantnim). Najviše prostora
posvećeno je političkim prilikama i urbanističkom razvoju
Karlovca. U tom je smislu autor osobitu pozornost
posvetio odabiru fotografija.
Za razumijevanje prošlosti ozbiljni će se čitatelj prema sadržaju
odnositi uvažavajući duh vremena u kojem su događaji nastali.
Uzimat će u obzir prevladavajuće intelektualno uvjerenje i
svekolike povijesne okolnosti. Bez toga neki bi “političari”,
primjerice, danas mogli sotonizirati Antu
Trumbića, u Splitu i u Zagrebu “oduzeti mu ulicu” ili
brisati ga iz povijesti zato jer je potpisao zlosretnu Krfsku
deklaraciju.
“Tvrdnju njemačko-američkog književnika Klausa
Manna, da bi sadašnjost i budućnost bile bez smisla kad
bi se u našoj svijesti ugasio trag prošlosti, doživio sam kao
zakon. Upravo je to saznanje imalo presudnu ulogu da znanje
stečeno istraživanjem o karlovačkoj prošlosti u razdoblju 1918. –
1941. zapišem i pokušam objaviti kao knjigu. Kraj krvavoga Prvoga
svjetskog rata i propast Austro-Ugarske 1918. god. bila je
prilika za ostvarivanje prirodne težnje Hrvata, naroda kojemu je
sudbina odredila da se od 1102. zlopati pod tuđinskom vlašću, da
stvori državnu tvorevinu koja će Hrvatima i građanima koji žive
na hrvatskom teritoriju osigurati svekoliki napredak. U kontekstu
toga cilja ova knjiga odgovara na pitanje, što se u tom
dramatičnom razdoblju događalo u našem gradu, tko su bili
politički akteri i kako su se ponašali. Da bi, osobito za
karlovačko čitateljstvo, sadržaj knjige bio privlačniji, knjigu
sam naslovio Karlovački gradonačelnici i njihovo doba 1918. –
1941. Pokušaj rekonstrukcije jednoga razdoblja”, napisao je
u predgovoru knjizi autor Radovan Radovinović.
– Na moj osobni interes za temu nemali utjecaj imala su druženja
sa starijim sugrađanima. Izdvajam književnika Stjepana
Mihalića (1901. – 1984.), Zlatka
Pintara (1911. – 1990.) i Tomislava
Giričeka (1919. – 2014.) s kojima sam, mogu reći, bio
prijatelj. Dok je Stjepan Mihalić bio svjedok svoga vremena, a od
sredine 1920-ih i akter kulturnih događanja, Zlatko Pintar bio je
moj profesor, biolog i geograf, jedan od onih koji nas je ‘učio
misliti’. Tomu Giričeka kasno sam upoznao (na samom kraju
1980-ih), on je od sredine 1930-ih do 1941. bio dobro upućen u
političke prilike. Čovjek snažne osobnosti, dobra pamćenja i
svestrani športaš u Karlovcu je bio vrlo popularan, ne samo među
vršnjacima. U jednom od naših ranih razgovora pričao mi je o
Vladimiru Bogoviću i ostao začuđen kad sam mu
rekao da za njega nisam čuo – prisjeća se
autor.
Čitatelj će uočiti da je Bogović bio čovjek koji je za
uspostavljeni režim u Karlovcu od 1919. do smrti bio državni
neprijatelj br. 1. Životopis i djelovanje V. Bogovića postali su
mu izazov. S ovom se je zadaćom bavio godinu dana i u
Svjetlu 2-3/1997. objavio poveći članak.
– Osjetio sam da moja tema o životu i smrti Vladimira Bogovića
treba dobiti svojevrsni “predgovor” pa i “pogovor”. To je značilo
apsolvirati cijelo razdoblje od stvaranja Kraljevine SHS (1918.)
do propasti prve Jugoslavije (1941.) – kaže g. Radovinović
i dodaje: – Toga sam se posla prihvatio 2012. Prvo sam se primio
čitanja dostupnoga tiska, lokalnih tjednika (Karlovac, Glasnik
Odbora Narodnog vijeća, Narodni glas, Hrvatska sloboda…) i
zagrebačkih dnevnika (Jutarnji list, Novosti, Obzor).
Autor se nije oslanjao samo na jedan izvor, komparirao je
tekstove. Kada se radilo o zamršenijim događajima,
pojedine situacije provjeravao je u državnim arhivima,
zagrebačkom i karlovačkom. Rad u arhivima omogućio mu je upoznati
i objaviti nepoznate činjenice, primjerice Iskaz izgrađenih
stambenih zgrada od 1920. do 1938. koji je sastavio Gradski
građevni ured. Osim novina i arhiva koristio je više
knjiga.
– U ovoj prilici izdvajam one koje su mi bile osobito važne. Prva
je Hrvatska na mučilištu Rudolfa Horvata,
povjesničara, iznad svega kroničara hrvatske povijesti. Njegova
je kronika objavljena 1942. (pretisnuta 1992.). Po naslovu je
razumljivo da bilježi hrvatska stradanja, zanimljivo: u NDH jedno
je vrijeme bila zabranjena. Zabilježila je i dva događaja koja
ustaškoj vlasti nisu odgovarala. Više od drugih knjiga navedenih
u popisu literature, posvetio sam se knjigama Ljube
Bobana, Hrvoja Matkovića i Memoarima
Vladka Mačeka. Dvotomna knjiga Josipa Horvata
Politička povijest Hrvatske omogućila mi je povezati događaje na
nacionalnoj razini s onima na lokalnoj – ističe Radovan
Radovinović.
“Još kao mladić sretao sam neke od aktera opisanog razdoblja:
Aleksandra Majdera (umro 1960.), kratkotrajnog
gradonačelnika 1920., bio je otac našeg nastavnika tjelovježbe, i
Nikolu Matanića (umro 1971.), gradonačelnika u
razdoblju 1940. – 1941. Za mene su to bili ljudi sa svojevrsnom
aurom. Razgovarao sam s brojnim potomcima istaknutih sudionika,
najranije sa sinom Vladimira Bogovića, također
Vladimirom. Oca se nije sjećao, ali pamtio je ono što mu je
pričala majka. Imao je zavidnu količinu dokumenata. Razgovarao
sam i dobio fotografije od kćeri Ivana Grahe,
magistricom farmacije iz Ozlja. Sastajao sam se s
Vladimirom Muićem, unukom Feliksa
Židovca, liječnikom mikrobiologije i parazitologije, bio
je sin Feliksove kćeri Mire, udate
Muić. Pričao mi je kako njegov ujak Vladimir,
diplomat u NDH, predodređen za funkciju u Njemačkoj, nije dobio
agreman jer je »imao čudno prezime«. I od njega sam dobio
obiteljske fotografije. Poznavao sam djecu Stanka
Šibenika, jedno vrijeme najistaknutijeg HSS-ovca.
Prerana smrt Stanka ml. onemogućila mi je već dogovoreni razgovor
pa sam ga dovršio s njegovom sestrom Mirom”, piše u predgovoru
knjige.
Za razdoblje 1918. – 1941. karlovačka je publicistika
manjkava. Godine 1979. Marija Vrbetić objavila je knjigu
400 godina karlovačkog školstva u kojoj je, kao i u ostalim
pobrojanim knjigama, uključeno i razdoblje od 1918. do 1941.
Zdravko Švegar objavio je 2001. Dva stoljeća
karlovačkog športa, a Božo Kovačević 2013.
knjigu omeđenog razdoblja, Karlovačka industrija i bankarstvo
između dvaju svjetskih ratova. Vrijedne su spomena još dvije
knjige objavljene godine 1994: Karlovačka kazališna stoljeća,
priređivača Branka Hećimovića te Glazbom kroz
povijest Karlovca grupe autora (ur. Ljiljana
Ščedrov).
– Našem gradu nedostaje detaljnija literatura o urbanističkom
razvoju i političkim prilikama. Dok izostanak prve, uz čast
iznimkama, pripisujem činovničkom mentalitetu prvenstveno
lokalnih povjesničara umjetnosti, odgovor na pitanje o izostanku
knjige o političkim prilikama znatno je složeniji. U
nedemokratskom sustavu, gdje politika sve prožima, takva knjiga
ili opširnija elaboracija u časopisu jednostavno nije mogla biti
napisana. Politika ima svoje “zakonitosti”, a jedna od njih je,
prema Bibliji, »tko nije sa mnom, taj je protiv mene«. Tek nam je
demokratski Ustav 1990. u samostalnoj Hrvatskoj omogućio
bavljenje prošlim političkim prilikama, što nisam želio
propustiti – zaključio je autor.
Na kraju, se zahvalio: recenzentu Danku
Plevniku, karlovačkom gradonačelniku Damiru Mandiću i bivšem
zamjeniku gradonačelnika Dubravku Deliću, urednici i lektorici
Marini Marinković, Borisu Vrgi, Renatu Knescu, Nini Škrabeu,
Kreši Vebleu, Aleksandri Mikić Grginčić i ostalim biliotekarima
Zavičajnog odjela Gradske knjižnice ‘I. G. Kovačić’ te
arhivistici karlovačkog Državnog arhiva Marici Basar. Zahvalio je
i bibliotekarima Nacionalne i sveučilišne knjižnice te Gradske
knjižnice sa Starčevićeva trga i Knjižnice ‘Božidara Adžije’ te
arhivistima Hrvatskog državnog arhiva na svesrdnoj podršci.
Zahvalnost je izrazio i zaposlenicima Tiskare ‘Pečarić – Radočaj,
osobito Vladi Radočaju i Nenadu Vojnoviću – Roniju.