"Prikazivani su kao divljaci i teroristi, a mene su držali kao malo vode na dlanu", kaže
O tome kako joj je kao ženi u arapskom svijetu, čime se konkretno bavi i kakva sjećanja nosi iz Pojasa Gaze gdje je sudjelovala u otvaranju bolnice oštećene u aktualnom ratu Hamasa i Izraela pospikali smo s Karlovčankom s katarskom adresom Zvjezdanom Žafom, mnogima samo Žiži.
S pedesetogodišnjom rehabilitatoricom smo popričali u Hotelu “Korana-Srakovčić” u njenom rodnom gradu.
Koliko dugo niste bili u Karlovcu?
– Od proljeća. Dosta često sam tu.
Kuda se skitate?
– Po svijetu. Živim u Kataru koji je na takvoj poziciji da je lako putovati bilo kamo, posebice s avioprijevoznikom Qatar Airways. Putujem po svijetu, ali se redovito vraćam u Hrvatsku, naravno u Karlovac posebno. U Kataru živim od proljeća 2003. Tamo radim u rehabilitacijskoj bolnici koja je dio zdravstvene korporacije i koja je na visokom stupnju razvoja, akreditirana po brojnim međunarodnim standardima i rehabilitacija koju tamo provodimo je natprosječna. U usporedbi s hrvatskom rehabilitacijom, puno smo koraka naprijed.
Što u ovom kontekstu znači rehabilitacija?
– Naša bolnica se zove Katarski institut za rehabilitaciju (Qatar Rehabilitation Institute) i tamo rehabilitiramo i odrasle i djecu, a ja radim na rehabilitaciji odraslih te imamo najviše korisnika koji pate od moždanog udara, ozljeda glave i trauma leđne moždine. Nudimo bolničku rehabilitaciju, ali i ambulantni i dnevni program te program integracije u zajednicu. Sve je to objedinjeno pod jednim krovom i tako nešto u Hrvatskoj ne postoji. Akreditirani smo po CARF-u, a to je posebna akreditacija za rehabilitacijske ustanove. To znači da ostvarujemo rehabilitacijske standarde.
Koja je Vaša uloga u Katarskom institutu za rehabilitaciju?
– Radim kao koordinator programa rehabilitacije. Imamo različite programe, za ozljede mozga, leđne moždine i moždanog udara. Treba koordinirati taj interdisciplinarni tim, a takav tim ne postoji u Hrvatskoj. Postoje mnogi pokazatelji koje moramo redovito pratiti i pazimo na to da postižemo ishode koje smo zacrtali.
Što ste po struci?
– U Hrvatskoj sam završila za prvostupnika radne terapije, a potom sam u Norveškoj studirala poslovno upravljanje.
Zašto u Norveškoj?
– Živim u toploj arapskoj zemlji…
Je li Vam trebalo rashlađenje?
– Da, nešto potpuno suprotno. Program je bio u Oslu, no dio se odvijao i u Kaliforniji, dio u Singapuru, a dio u Madridu.
Kako ste došli do Katara?
– Bila sam zainteresirana sredinom 1990-ih za rad s osobama s invaliditetom i u Zagrebu sam pokrenula nekoliko radionica za osobe s cerebralnom paralizom, što je bilo poprilično avangardno. Zanimalo me sve vezano za rehabilitaciju u drugim zemljama i već tada sam smatrala da ova naša to naprosto nije. Preko jedne udruge sam saznala za radionicu o rehabilitaciji u zajednici, što mi se svidjelo. Ta se radionica odvijala u sklopu jednog hrvatsko-kanadskog projekta. U tome je s hrvatske strane sudjelovala Ana Bobinac-Georgievski, središnja ličnost za rehabilitaciju u Domovinskom ratu, predsjednica komore i predstojnica u bolnici “Sveti Duh”. S kanadske strane projektni partner je bilo Kraljičino sveučilište iz Kingstona u Ontariju.
Nismo stigli još do Katara – sad smo u Kanadi.
– Oduševila sam se s onime što su tamo iznosili. Započinjali su u trnjanskom domu zdravlja program i htjela sam biti dio toga, a bila sam apsolventica. Nije tada baš bilo radnih terapeuta, pa su nas primili na ugovor. Tamo sam bila u prijelazu na 1997. i 1998. Ubrzo sam shvatila da želim otići iz Hrvatske, a razlog je bio taj što me gušio režim Franje Tuđmana. Ta politika mi se nije sviđala.
U Kataru je mnogo liberalnije.
– To je ipak negdje drugdje pa je drugačije. Uglavnom, 1998. godine sam otišla u Bosnu i Hercegovinu, preciznije u Goražde koje je za rata bilo enklava kao i Srebrenica. Tamo sam dobila posao za Međunarodni spasilački komitet (International Rescue Committee), humanitarnu nevladinu organizaciju za izbjeglice. U Bosni sam provela dvije godine i nakon toga sam išla u Makedoniju 2001.
Tamo je tada bio rat.
– Da. Htjeli su da radim na njihovom najvećem zavodu za osobe s najtežim invaliditetom, a nalazi se u Demir Kapiji. Kako je 2001. godine izbio rat i nije bilo stabilno, projekt se zatvorio. Zaključila sam da se želim vratiti u Hrvatsku, što sam i učinila, no ubrzo mi je postalo dosadno u tu i htjela sam dalje. Profesorica Bobinac-Georgievski je pak 2001. godine otišla u Katar kao šefica rehabilitacije. Tih godina je Katar bio potpuno drugačiji nego što je sada.
Kakav je bio?
– Bio je u povojima. Šokirala sam se kad sam prvi put sletjela tamo. Bilo je to malo i kaotično mjesto i nije se niti naziralo što će tamo biti za dvadeset godina.
Svjedok ste razvoja Katara.
– Upravo tako. Najviše mi se u Kataru sviđao osjećaj da mijenjam svijet. Profesorica Bobinac-Georgievski me pozvala tamo jer su tada osobe s invaliditetom bile ili doma ili u bolnici, nije bilo treće opcije, a ona je bila za integraciju u zajednicu – trebao joj je netko tko se može boriti i tko razumije to, pa je pozvala mene i tako sam 2003. otišla tamo. Imala sam osjećaj da sam mijenjala svijet jer su sada osobe s invaliditetom u Kataru potpuno integrirane, zapošljavaju se, ulaze u brakove…
Zašto se insistira na izrazu osobe s invaliditetom, odnosno zašto se jednostavno ne kaže invalidi?
– O tome se stalno raspravljalo. Na engleskom jeziku invalidan znači manjkav, pa se zato govori o osobama s invaliditetom. Prije se govorilo o hendikepiranima, a potom se osvijestilo da taj izraz seže iz engleske sintagme cap in hand, to jest, u prijevodu, kapa u rukama, što znači da izraz hendikepiran potječe iz doba kada su osobe s invaliditetom bile gotovo isključivo prosjaci, pa je i to postalo neprihvatljivo. Osobe s posebnim potrebama je izraz koji je također odbačen jer svi imaju posebne potrebe, imali ili ne invaliditet. Na koncu se prihvatio izraz osobe s invaliditetom, s time da je pojam osobe prvi u toj sintagmi jer invaliditet ne određuje čovjeka.
Što je Katar bio tada, a što je danas?
– Od Dohe do al-Vakre je vodila mala cesta, a danas vodi dvanaest traka.
Što je uvjetovalo nagli razvoj Katara, osim Vašeg dolaska?
– Nafta i plin.
Pa i prije je bilo tih energenata.
– Presudno za Katar je bilo to što je 1995. godine šeik Hamad u beskrvnom puču svrgnuo s vlasti svog oca Kalifu jer ovoga nije bilo briga previše za zemlju, više za lagodan život u Europi. Šeik Hamad je došao s vizijom da Katar treba transformirati i da novac od nafte i plina treba oploditi i građane obogatiti. Da bi se to sve postiglo, trebalo je dovesti ljude iz cijelog svijeta, a Katar baš ima useljenike odasvud.
Koliko je bilo stanovnika kada ste stigli tamo?
– Oko 650.000, a sada ih je nešto manje od tri milijuna.
Gdje živite?
– U četvrti Bin Omran, što je širi centar Dohe.
Je li to nešto poput Beverly Hillsa?
– Nije. Živim u istom stanu od 2001. godine. U međuvremenu su se razvili luksuzni kvartovi, a nikad se nisam odselila jer mi je to pet minuta vožnje automobilom od posla. Kvart je vrlo centralan i svuda se brzo stigne. Kad sam došla, svuda su bili kružni tokovi, a u međuvremenu su ih maknuli i zamijenili semaforima.
Nemam puno prilike pričati s nekime tko živi i radi u Kataru, pa bih postavio neumjesno pitanje kolika su Vam primanja.
– U Kataru nema poreza, firma mi plaća stan, a dodaje i za režijske troškove, dok je plaća i dalje veća nego što bi bila u Hrvatskoj.
Na što trošite novac?
– Na mačke i putovanja uglavnom.
Između ostaloga putovali ste i u Pojas Gaze.
– Jesam.
Jeste li išli na ljetovanje na rivijeru, kako je sugerirao američki predsjednik Donald Trump?
– Kad god bih došla tamo činilo mi se da je Hrvatska samo s druge strane jer je hotel u kojemu smo odsjedali odmah uz more. Turistički potencijal postoji jer je more tamo vrlo lijepo. Zalasci sunca su tamo nevjerojatni – sve se pretvori u zlatno. Plodna je zemlja – masline i žitna polja rastu jedno do drugog. Gaza ima turistički potencijal i nije Trump u krivu. Nisam išla tamo turistički. Ondje smo 2019. godine u travnju otvorili bolnicu za rehabilitaciju i prostetiku jer je u Gazi postojala velika potreba za prostetičkim pomagalima s obzirom na to da je mnogo amputacija. Sad je ta potreba još i veća. Prvi puta sam bila u Gazi u rujnu 2016.
Kakvu ste Gazu zatekli?
– Nije jednostavno ući u Gazu.
Pretpostavljam da ste sletjeli s avionom negdje u Izraelu.
– Ne, nego u Amanu. Išli smo potom automobilima preko Jordana u Izrael. Prešli smo palestinski teritorij koji je jadan i potrgan te izraelski dio koji je ušminkan i blistav. Prošli smo kroz Jeruzalem te nastavili prema Gazi. Puno kilometara prije prijelaza se vidi veliki balon, što je njihova kontrolna točka. Išli smo na prijelaz Erez, a to su sve vrlo visoki zidovi. Ući u Gazu je teško, a izići iz nje još teže jer te doslovce Izraelci skinu do kože. Takvi su bili prema meni koja imam hrvatsku putovnicu, a kakvi Palestince zasigurno detaljnije pretresu. Nema nikoga, a samo se čeka…
Je li bila gužva na granici?
– Nije. Nema slobodnog prolaza nego je onaj stup sa metalnim šipkama preko kojih može proći samo jedan čovjek.
Kako je kad se uđe u Gazu?
– Dočekuju te magarci, neki automobili, pa se onda dolazi gdje su ceste uske i gdje je puno ljudi, mali konji jare voće…
Jeste li se osjećali kao u zatvoru s obzirom na način ulaska?
– Meni je u Gazi bilo jako lijepo. Upoznala sam tamo fantastične ljude, a neki od njih nisu više živi, neki su i dalje u Gazi i gladuju, neki su u Amanu. Ljudi su gostoljubivi, vodili su nas na ručkove, večere, na izlet. Kad na vijestima spomenu Deir al-Balah, sjetim se naranči. Tamo smo bili na ručku kod jedne liječnice, a iza su bila stabla naranči i limuna. Poklonila nam je nekoliko vrećica naranča i po njima je cijeli autobus mirisao kad smo sve vraćali za Gaza City. Zastali smo na nekim rimskim iskopinama, a na povratku u autobus nas je dočekao nevjerojatan miris naranči. Način na koji su Palestinci portretirani u hrvatskim medijima od 2023. godine, kada je sve ovo počelo, nije odgovaralo realnoj slici. Prikazivani su kao divljaci i teroristi, a mene su držali kao malo vode na dlanu. Bila sam tamo na Uskrs 2019. godine i vodili su me u crkvu koja je nedavno pogođena.
Zašto Izrael tako dugo osvaja tako mali prostor?
– Nisam političarka niti analitičarka.
Biste li opisali tu geografiju?
– S jedne strane je more i uglavnom je pijesak, no ima mali dio gdje su plodna polja sa žitom i voćnjacima.
Kako se gustoća naseljenosti očitovala?
– Taj prostor je vrlo gusto naseljen – to je čovjek na čovjeku. Na vrhu zgrada grade nastambe. Tamo je vrlo živo. Svakog dana se održavala svadba, svake večeri su uz more bila veselja uz bubnjeve. Čujem da se svadbe i dalje održavaju, bez obzira na sve.
Je li netko od Vaših poznanika nastradao?
– Jest, više njih. Direktor bolnice koju smo otvarali je većinu svog života proveo kao liječnik u Libiji, pa se vratio s obitelji nešto prije 2019. Kod njih smo također bili na večeri. Upoznala sam se s njegovim fantastičnim kćerkama i s njegovom mamom. Proveli smo tako jednu jako lijepu večer. Kćerke su mi poklonile bile jedan svoj ručni rad. Večerali smo libijsku hranu koja je bila vrlo zanimljiva i cijela ta obitelj je bila prekrasan domaćin. Bio je direktan udar na njegovu kuću 2023. godine – svi su poginuli.
Zar cijela ta obitelj?
– Da. Sjetim se tih djevojaka u kojima je bilo života, volje i ljubavi.
Koliko su bile stare?
– Ove koje najviše pamtim su imale 18 i 19 godina. Mladić Islam je bio naše osiguranje i pratio nas je, a volio je fotografirati, ponajviše cvijeće. Išli smo posjetiti britansko groblje iz Prvog svjetskog rata, pa neka polja iznad Gaza Cityja… Bio je nevjerojatno drag i ljubazan. On je također poginuo u ovom ratu, kao i još neki koje sam poznavala.
Što je s bolnicom koju ste otvorili?
– Nije radila više od godinu dana, pa se otvorila ovog proljeća, a ne znam radi li trenutačno.
Je li nastradala u ratu?
– Jest. Vidjela sam video na televiziji al-Jazeera. Ona nije porušena, stakla su bila popucala, ali sam vidjela na tom snimku da je netko namjerno iznutra uništavao rukama. Ta se bolnica nalazi centralno prema sjevernom dijelu grada. Strukturalna je vrlo jaka i napravljena je vrlo lijepo i moderno u katarsko-arapskom stilu.
Jeste li tamo rehabilitirali nekoga?
– Bila sam voditelj te misije 2019. Prije otvorenja bolnice nas je išlo četrnaestoro da bismo educirali lokalne kadrove i još nešto posložili prije početka rada te smo tamo bili za otvorenja bolnice. Sad bih navela ono što mi se nije svidjelo.
Može.
– Vodila sam tu misiju i još jedna kolegica i ja smo bile jedine žene. Drugi su, naravno, bili muški, manje-više svi Arapi, a neki seksisti kojima nije bilo drago da sam voditeljica. To je bila čudna situacija već na samom početku, kad su došli iz ministarstva zdravstva da nas pozdrave – ja sam se pozdravila sa sekretaricom i, iako sam bila voditeljica, dužnosnici iz Hamasa su se pozdravili s ostatkom misije.
Zar Vas nitko nije pozdravio?
– Ne kako mislim da su trebali.
Kako Vam je kao ženi u arapskom svijetu?
– Dobro. Puno je predrasuda prema tom svijetu.
Smijete li voziti?
– Smijem i vozim. U Kataru su žene uvijek smjele voziti. U Saudijskoj Arabiji su počele voziti tek prije nekoliko godina.
Koja ograničenja trpite kao žena?
– Nikakva. Odijevam se kako hoću.
Morate li pokriti glavu?
– Ne moram. Uglavnom mi se ne pije alkohol, ali ako hoću, mogu. Ima jedna trgovina u kojoj se može kupiti svinjetina, a niti to mi ne znači previše. Ne smatram da sam ograničena u nečemu.
Možda je to odnos prema Vama kao Europljanki?
– Kolegice Kataranke nisu podčinjene. Žive kako žele, pa i više od toga. Priče o podčinjenosti dolaze od generalizacija, pa se više zemalja i kultura stavlja u isti koš. U Kataru su žene kraljice. Cijelu upravljačku vertikalu u mojoj bolnici čine žene. Donedavno smo imali ministricu zdravstva.
Hamasu tako nešto ne bi vjerojatno bilo po volji.
– Pa da. Nisam u Gazi sretala žene na rukovodećim pozicijama. Obilazili smo razne institucije tamo i sretala emancipirane žene, sveučilišne profesorice koje su me razvažale i slično.
Jeste li u Gazi imali posla s ranjenicima?
– Više sam se tamo bavila administrativnim poslovima. Za mog boravka tamo nije bilo toliko aktivnih sukoba i ranjenika.
Jeste li se zadržali na izraelskoj strani?
– U Jeruzalemu. Tamo svi hodaju u uniformama i zbog toga mi nije bilo ugodno. Svuda oko vas su uniformirane osobe s dugim cijevima. No, stari Jeruzalem je nevjerojatan.
Kakvi su Vam planovi?
– Možda se uskoro i vratim u Hrvatsku.
Jeste li pričali s nekime o tome da se tu iskoriste Vaše iskustvo i znanje?
– Ove godine ću dolaziti kao izlagač na konferenciju radnih terapeuta i nadam se da ću tamo sresti nekoga iz institucija. Imam dobra iskustva koja su sada vrlo potrebna Hrvatskoj zbog uvoza stranih radnika jer smo na tome doktorirali u Kataru. Sve je dobro dok rade, ali mogu biti ozlijeđeni, mogu se razboljeti, mogu postati osobe s invaliditetom, možda se mogu vratiti na posao, a možda i ne. Hrvatska nema rješenje za to, ako se strani radnik ne može vratiti na posao. Na početku mog rada u Kataru socijalni radnik mi je rekao da pokušam rehabilitirati jednog radnika iz Bangladeša koji je doživio moždani udar. Počela sam to istraživati i saznala da je na popisu za deportaciju jer je učinio nešto. Razgovarala sam o tome s njime i govorila mu da se vrati u svoju zemlju jer tamo ima obitelj i bit će mu bolje s obzirom na to da je u Kataru živio nedostojno. Odgovorio je da se ne želi vraćati jer da mu je bolje živjeti u Kataru nego u potleušici iznad vode u Bangladešu. Ako Hrvatska neće imati dobar sistem, to će postati problem ovdje. Imamo puno toga za naučiti od Katara. Pisalo se grozno o toj zemlji, a više od polovice toga nije bila istina. Radili smo puno toga o čemu se nije uopće govorilo. Nakon ozljeda na radu, ako se radnico nisu odmah mogli vratiti u svoje zemlje, osigurali bismo im cijelo naselje s fantastičnom njegom i slobodom da rade što god žele. O tome se nikad nije pisalo. Katar je drugačiji nego što ga se opisivalo, posebice uoči Svjetskog prvenstva u nogometu 2022.
Što nedostaje hrvatskom sustavu rehabilitacije?
– Mora se iz korijena mijenjati. Ono što nazivamo rehabilitacijskim bolnicama nisu rehabilitacijske bolnice – liječnik prepiše šifre, a fizioterapeut stavlja struju. To nije rehabilitacija.
Možemo se i samostalno rehabilitirati, ako gurnemo prst u utičnicu.
– Skoro da je tako. U Kataru gotovo da ne koristimo struju u rehabilitaciji – struja nije rehabilitacija. Bitan je terapeut, kontakt, taj cijeli proces. S pacijentom cijeli tim održava sastanke svaka dva tjedna i razmatra se njegov napredak, a toga u Hrvatskoj nema. Svaki pacijent ima tamo pet sati terapije – radnu terapiju, fizioterapiju, logopediju, kognitivnu terapiju, simulaciju života na ulici.
Simulira li se to u ustanovi?
– Da. Imamo velik prostor s cestom, vozilima, supermarketom…
Koliko je velika ta ustanova?
– Ima devet katova.
Kuda vozite automobil po ustanovi?
– Ne vozimo, nego automobil služi tome da vježbamo ulazak i izlazak iz vozila. U Hrvatskoj to nitko ne radi.
Pa nije baš da se ljudi u Hrvatskoj ne rehabilitiraju.
– Rehabilitiraju se, ali to može biti bolje i brže. U Kataru prije nego što otpustimo pacijenta odlazimo k njemu doma i radimo procjenu pristupačnosti. Ona je bitna – sve što postignemo treba pristupačnost da se održi.
S kime ste o tome razgovarali u Hrvatskoj?
– S kolegama.
Jeste li o tome razgovarali s nekim odgovornim?
– Bila sam s katarskim izaslanstvom u Hrvatskoj 2014. godine i posjetili smo rehabilitacijske i druge bolnice, da vidimo što Katar može naučiti od Hrvatske. Za mene je to bilo vrlo razočaravajuće iskustvo. Ministarstvo zdravlja Republike Hrvatske nas je vodilo. Bili smo u Krapinskim Toplicama gdje je naša najbolja rehabilitacijska ustanova, a sramota je kako je to tamo izgledalo. Na koncu mi je bilo neugodno što sam insistirala da dođemo u Hrvatsku.
Ljudi odlaze stalno u Krapinske Toplice na rehabilitaciju.
– Uspoređujem.
Namjera je bila da Katar nauči nešto od Hrvatske, zar ne?
– Tako je. Uvijek me zanimao zdravstveni turizam, a Hrvatska ima velik potencijal za to. Katarani odlaze na rehabilitacije u Europu i u Sjevernu Ameriku, u Singapur i Tajland. Pomislila sam da bi i Hrvatska mogla imati nešto od toga, no nakon 2014. su mi se te nade ugasile. Hrvatska treba puno raditi na tome.
Kad se vraćate u Katar?
– U petak.
Ne predstavlja li Vam to kulturološki šok?
– Idem tamo doma i dođem tu doma.
Imate li katarsko državljanstvo?
– Sviđa mi se što tamo nema državljanstva – sve je privremeno. Nikad nisam htjela ići nekamo za stalno. Veći mi je kulturološki šok predstavljao odlazak u Goražde.
I u Krapinu.
– Kada sam prvi puta došla u Goražde, čula sam po prvi puta da žene ne mogu na sahranu, primjerice. U Kataru je groblje u pustinji – grobovi su neobilježeni i nikakav se značaj tu ne daje. Nama je bitno da idemo na groblje, stavimo cvijeće, upalimo svijeću.
Zar tamo nema te prakse?
– Nema.
Što se događa kad netko tamo umre?
– Pokopa se vrlo brzo, u roku 24 sata, i to je to. Mnogi ne odlaze uopće na groblje. Na grobno mjesto u pijesku se stavi kameni blok da se zna da je tu netko pokopan, ali ništa ne piše tko.
Volite li pustinju?
– Draže mi je zelenilo, ali pustinja može biti prekrasna s Mjesecom i Suncem na nebu u isto vrijeme. Pustinja može biti zelena nakon kiša. Lijepo je gdje se pustinja spaja s morem i lijepe su dine. Ima zanimljivih trenutaka tamo.
Koliko će trajati rast Katara?
– Mislim da je dosegao svoj vrhunac. Kao mala sam sanjala da ću ići u Aziju i Afriku pomagati siromašnima jer sam čitala o misionarima u Glasu koncila kojega je moja baka donosila kući. Život me odveo u Katar gdje sam pomogla mnogima iz Afrike i Azije.
