Paraglajdingom se bavi dvije godine i član je PK Nubigena iz Zagreba, a njegov otac Krunoslav je već veteran tog sporta u Hrvatskoj, odnosno jedan od začetnika
Sunce je bilo varljivo u petak, puhao je hladan vjetar i mnogi su posegli za vjetrovkama te gledali da se što prije sklone u zatvoren prostor, no takve vremenske okolnosti su 23-godišnjeg Niku Mejaškog iz Karlovca ponukale da zgrabi ruksak i zaputi se na trening paraglajdanja.
A u ruksaku ima pospremljenu cijelu jedrilicu, i to padobransku, pa je došao na prostranu livadu u Novom centru između Doma Oružanih snaga Hrvatske vojske “Zrinski” i trgovine Eurospin, raspakirao opremu i prepustio se treningu.
Oprema
– Vježbanje na zemlji je najbolja priprema za zrak – na zemlji sam najbolje naučio letjeti. Vježbam pripremu za start, širenje krila, dizanje i kontrolu kriva, a zaklapanja krila i druge turbulencije koje se tu događaju događaju se i u zraku, pa ih je bolje učiti s nogama na tlu i kad dođeš gore spreman si na ono što će ti se dogoditi – rekao nam je nakon što smo ga zamolili da nam objasni što i kako radi.
Opremu čine padobransko krilo, sjedalica zakačena na to krilo, kaciga, rukavice, radijska stanica, a upitan je li sve to skupo, odgovorio je da se polovno može naći i jeftinije, ali u pravilu nekorištena oprema nije jeftina.
Površina paraglajdera s kojim je trenirao u Novom centru u petak je 23 ili 24 četvorna metra, naveo je.
Paraglajdingom se bavi dvije godine i član je PK Nubigena iz Zagreba, a njegov otac Krunoslav je već veteran tog sporta u Hrvatskoj, odnosno jedan od začetnika, kako nam je objasnio.
– Već sam dosta puta letio, a odlazi se na Japetić, Tribalj, Plješevicu, Ivanščicu, Kalnik… Gdje god ima brdo, idemo – dodao je Niko.
Objasnio je da značenje imena kluba, to da je izraz nubigena na latinskom jeziku znači nešto nastalo iz oblaka.
O meteorološkim prilikama ovisi koliko dugo se zadrži u zraku ili, kako je pojasnio, “hvataju termičke stupove”.
– Sve ovisi o tome kakav je dan, nekad znamo biti tri sata u zraku, nekad pet sati, a nekad pet minuta – nastavio je.
Ptičja perspektiva i bezjaci
Rekao je da voli pogled iz ptičje perspektive i da je tako sve ljepše, a voli i adrenalin, a u zraku zaboravi na sve drugo.
Ovaj sport može biti opasan, no to ovisi o vremenskim uvjetima, iskustvu pilota, terenu i opremi. Nekom manje iskusnom pilotu može biti opasna neka situacija koja bi nekome drugome bila rutinska – dodao je Niko.
Bilo ga je strah kada je prvi puta skočio s planine, no taj strah nije trajao dulje od pola minute, a bio je tada u tandemu s instruktorom.
– Neki bi za paraglajding rekli da je ekstreman sport, no Niko je napomenuo da se s time ne bi složili oni koji se njime bave.
– Bezjaci misle da je to dosta opasno – rekao je, a zamoljen da pojasni tko su bezjaci, dodao je da su to promatrači, svi oni koji se ne bave paraglajdingom i koji ne poznaju taj sport i koji ne znaju kako je gledati iz ptičje perspektive.
Upitan bi li primio u tandem nekoga tko bi htio isprobati paraglajding, odgovorio je da to ne smije činiti jer tandem-piloti moraju proći poseban tečaj te se mora polagati poseban ispit.
Onaj tko bi se htio time baviti može upisati školu za paraglajding koju provodi njegov zagrebački klub i ona počinje svake godine u rujnu.
– Na početku se odlazi na školski teren Kupljenovo kod Zaprešića gdje se uči teorija, nakon čega se polažu ispiti i počinje se s visinskim letovima. Na ispit se ide nakon šest ili sedam leta – naveo je Niko.
Vjetar
Za paraglajding je dobar bilo kakav vjetar, iz bilo kojeg smjera, samo da nije prejak, nastavio je.
– Svaka jedrilica ima svoju brzinu, a brzina ove moje s kojom vježbam je sedam ili osam metara u sekundi, a sve više od toga ona ne može podnijeti i onda kreće parada, teško ju je kontrolirati. Kad si u zraku i ako je vjetar jači od brzine letjelice, stojiš na mjestu, ne možeš prema naprijed – objasnio je.
Za bavljenje ovim sportom je dobro poznavati aerodinamiku, pa se razmatraju kutovi parajedrilice, uzgon, otpor…
Ako vremenski uvjeti nisu previše zahtjevni, može se u zraku izvaditi mobitel iz džepa i fotografirati.
– Moraš paziti oko sebe da ne dođe do sudara ili kakve druge opasne situacije. Koristimo voki tokije, uglavnom za dogovore kamo ćemo dalje letjeti – rekao je Niko.
Kreću se u G-sloju zračnog prostora i ne smiju letjeti više od tri stotine metara iznad zemlje, pa, ako je planina na devet stotina metara nadmorske visine, u ne smiju letjeti iznad 1.300.
Jednom je preletio s Ivanščice do Zaboka, što je četrdesetak kilometara dalje, a kad se odlučuje na takve prelete postoji vozač kombija koji “skuplja” paragladjere gdje su već sletjeli.
Upitan odleti li se nekad nekontrolirano, odgovorio je da je uvijek sve pod kontrolom i da se ne događa da paraglajdera odnese vjetar.
– Kontroliraš situaciju u zraku. Ti si gazda – paraglejder ide kamo hoćeš – istaknuo je i dodao da se ne leti, ako prijeti kiša i da je bitno dobro poznavati meteorologiju.
Natjecanja
Postoje tri vrste natjecanja. Jedno je u preciznom slijetanju, a gađa se točka veličine pivskog čepa u krugu promjera 25 centimetara kojega paraglajderi nazivaju palačinkom unutar kruga promjera pet metara.
– Druga disciplina su preleti i cilj je što dalje odletjeti, a dodijele se zadaci, dok je treća disciplina popeti se na planinu, pa tome dodati prelet ili precizno slijetanje – objasnio je i naglasio: ” Sve u svemu to je zabavan sport. Kad sam u zraku ne mislim o ničemu drugome, to je ispušni ventil. Puno mi je zanimljiviji od nekih popularnih sportova”.
