Ne ponovilo se nikome i nikada
Svakom tko se sjeća jeseni 1991. godine teško je pojmiti da ti dani polako ulaze u one koji su dio povijesti i godina koje ulaze u ono čime se bavi rubrika KAretrovizor. Pa ipak, ljudi koji su rođeni nakon tog crnog 4. listopada 1991. godine danas polako ulaze u srednju životnu dob, djeca rođena 10 godina nakon rata danas su već debelo punoljetna…
Nije nam to teško pojmiti samo zato jer nam se i inače osobna povijest čini sporijom i često se začudimo koliko je godina proteklo, već i zato jer je gotovo sve one koji su tada bili svjesna bića ta jesen u mnogo čemu definirala i predstavljala jasan i oštar rez između dvije faze naših života.
I kao da se to dogodilo upravo uz simbole na nebu odabrane za naslovnu fotografiju, u tom Miholjskom ljetu 1991. godine, u neobično toplom i sunčanom petku u kojem su mnogi još samo koju minutu prije ponavljali svoju mantru i naivnu nadu da u Karlovcu ipak rata neće biti, a onda su se nad gradom, na vedrom plavom nebu, pojavili šareni signali koji su podsjećali na vatromet, ali odmah je bilo jasno da ne donose ništa lijepo i dobro.
Svom silinom na grad se sručila neprijateljska agresija, tisuće granata okončale su Miholjsko ljeto i uvele nas u dugu, sivu, olovnu i tešku jesen. I takve četiri godine. Ne ponovilo se nikada i nikome.
“Karlovac u ruševinama”, Karlovački tjednik, 10. listopada 1991. (digitalna.gkka.hr)
U petak 4. listopada Karlovac je napadnut. Bez ikakvih obzira, bez želje da se bar pokušaju izbjeći civilni ciljevi.
Pucano je po svim dijelovima grada. Karlovčani su iz svojih skloništa osluškivali zlokobne zvukove leta projektila i muklu tutnjavu kada bi isti pao. Detonacije, pucnjava iz pješadijskog naoružanja, mirisi baruta i paljevine miješaju se u zraku.
Noć je vedra, a kroz nju odzvanjaju odjeci bliskih borbi. Cijeli grad je u opasnosti. Noćas će rijetko tko spavati. Hladnoća listopadske noći probija se kroz zidove skloništa, zebnja se uvlači u srca. Pitanje je što će donijeti jutro.
Jutro je svanulo mutno, maglovito, jesenje. Čujemo u skloništu vijesti da je grad pretrpio veliku štetu. Treba otići u redakciju. Autom prolazim kraj tržnice. Zgrada Auto-Hrvatske još uvijek gori. Pogođena je direktno i lako zapaljive stvari planule su u tren. Od tuda se širio onaj zaglušljivi miris goreće gume i ulja. U cijeloj okolini sve je puno čađi.
Dolazim do Autobusnog kolodvora. Slučajno srećem Dinka. On je već obišao veći dio grada. Automobili parkirani ispred kolodvora sasvim su uništeni.
Odlazimo na Rakovac. Uz Koranu se spustila gusta magla. Rijetki prolaznici. Ljudi uglavnom raščišćavaju ruševine. Posljednice napada su strašne. Ima i poginulih. Dinkov aparat bilježi razrušeno. Ljudi su sasvim uplašeni.
Odlazimo u redakciju. Kroz cijelo vrijeme slušamo detonacije. Ima li tome kraja? Novi znak za opću opasnost – ponovno u skloništa…
(foto: kafotka.net)
